Znam da ovakva tema zvuči malo bezobrazno odmah na prvu. I jeste, u neku ruku. Ali iskreno, svi smo bar jednom u životu čuli neku rečenicu zbog koje smo se u sebi pitali: je li moguće da je ovo osoba koja donosi važne odluke, vozi auto, odgaja dijete ili radi s ljudima?
Ne mislim ovdje na školu, diplome i ono formalno “pametan”. Ima ljudi s papirom koji govore gluposti, a ima i onih bez puno škole koji imaju zdrav razum, mjeru i odličan osjećaj za život. Mene ovdje više zanima nešto drugo: kad netko kroz rečenice pokaže da nema širinu, da ne zna stati, razmisliti, saslušati, povezati dvije stvari. I da, nekad se to vidi već u jednoj jedinoj rečenici.
Nije poenta da s visine sudimo ljudima. Nismo svi isti, nismo svi jednako elokventni, niti svi isto brzo mislimo. Ali postoje fraze koje se tako često vežu za površnost, tvrdoglavost i odsustvo samopropitivanja da ih je teško ignorirati. I nekako, čim ih čujem, nešto u meni se odmah malo stisne.
1. “Ja uvijek kažem što mislim, pa kome smeta”
Ova rečenica se često prodaje kao iskrenost. Kao karakter. Kao neka hrabra životna filozofija. A u stvarnosti je vrlo često samo izgovor za neotesanost.
Ljudi koji to govore obično misle da je njihova sirovost vrlina, a ne manjak kontrole. Kao da je pamet isti nešto kao impuls. Nije. Pametan čovjek zna da nije svaka misao vrijedi da bude izgovorena. Zna razlikovati iskrenost od grubosti. Zna da činjenica da nešto osjećaš ne znači da to trebaš sasuti nekome u lice bez filtera.
Sjećam se jednog čovjeka iz susjedstva, imao je možda pedesetak godina, uvijek je bio glasan, uvijek taj “ja ti govorim istinu u facu” tip. Na kraju se ispostavljalo da zapravo vrlo malo razumije ljude, samo voli imati zadnju riječ. A to nije isto. Nimalo.
Ova rečenica često prikriva jednostavnu stvar: nedostatak emocionalne inteligencije. Jer biti direktan nije isto što i biti pametan. Nekad je baš suprotno.
2. “Mene to ne zanima, mene to ne dotiče”
Ovo se zna reći s nekim ponosom, kao da čovjek tako dokazuje svoju snagu. Kao, nije ga briga, hladan je, iznad je svega. Ali ako nekoga baš ništa ne zanima, ako ga ništa ne dotiče, ako ne želi ni pokušati razumjeti svijet oko sebe — to rijetko izgleda mudro. Češće izgleda prazno.
Pametan čovjek zna da ne mora imati mišljenje o svemu, ali obično ga zanima dovoljno da pita, posluša, shvati kontekst. Jer život nije samo ono što se direktno tiče nas. Malo smo svi povezani, htjeli to ili ne. I malo je smiješno kad netko misli da je nezainteresiranost znak superiornosti.
Ta rečenica mi uvijek zvuči kao zaštita od stvarnosti. Kao da osoba unaprijed zatvara vrata svemu što bi je moglo natjerati da razmisli malo dublje. A bez tog malog napora nema ni rasta, ni nijansi, ni zdrave prosudbe. Samo zid. I zidovi, koliko god ih voljeli, ne misle.
3. “Svi su isti”
E ova rečenica me posebno nervira, moram priznati. Zato što je tako lijepo zapakirana, a zapravo je vrlo lijen način razmišljanja.
Kad neko kaže “svi su isti”, uglavnom ne misli na stvarno sve ljude na svijetu. Misli na to da je jednom bio razočaran, pa sad iz tog jednog iskustva pravi univerzalnu istinu. To je baš ljudski, ali nije baš pametno. Jer jedna loša učiteljica ne znači da su svi učitelji loši. Jedan loš partner ne znači da su svi isti. Jedan nepošten prijatelj ne znači da je cijeli svijet pokvaren.
Naravno da postoji zamor, ogorčenost, oprez. Nije ni to bez razloga. Ali kad čovjek više ne razlikuje nijanse, kad mu je sve crno, to obično znači da je odustao od razmišljanja. A to je tužno, ne samo “glupo”. Tužno je jer takva osoba više ne vidi ljude kakvi jesu, nego kroz filter vlastitog razočaranja.
I tu se često krije jedna mala tragedija: osoba ne kaže “ja sam povrijeđen”, nego “svi su isti”. Lakše je. Manje boli. Ali je i puno siromašnije.
4. “Ne treba meni knjiga da bih znao život”
Ovo je možda najopasnija rečenica na popisu, baš zato što zvuči samouvjereno. Kao bunt. Kao zdrav otpor prema eliti, pametnjakovićima, profesorima i svima koji vole teoriju. I naravno da život ne stane u knjige. Niti jedna knjiga ne može zamijeniti iskustvo. To je jasno.
Ali reći da ti ne treba ništa osim “života” često znači da ne želiš učiti ništa novo. Da ti je neugodno biti početnik. Da te plaši ideja da postoji netko tko zna više od tebe. A to je, ruku na srce, prilično nesigurno ponašanje.
Pametni ljudi obično nemaju problem s učenjem. Čak i kad već nešto znaju, ne glume da su završili s tim. Zanimljivo im je. Pitaju. Čitaju. Preispituju. Nije ih sram priznati da ne znaju. To je, po meni, jedan od najjačih znakova stvarne inteligencije.
Ova rečenica često izlazi iz usta ljudi koji s ponosom odbijaju svaku vrstu znanja koja im ne laska. I onda se čude kad stalno upadaju u iste probleme. Život bez učenja postane malo kruženje u mjestu. I čovjek se onda uvjeri da je to “iskustvo”, a zapravo je samo ponavljanje.
Možda je najpoštenije reći ovo: nekad rečenice otkriju više od biografije. Ne zato što smo svi stručnjaci za procjenjivanje tuđeg uma, nego zato što se kroz govor često vidi koliko neko zna stati prije nego što kaže, koliko može skupiti nijansu, koliko može podnijeti da nije uvijek u pravu.
I da budem skroz iskrena, svi mi ponekad izgovorimo nešto glupo. Umorni, nervozni, povrijeđeni, pod pritiskom. To ne znači automatski da smo “nepametni”. Ali ako neko stalno živi u ovim rečenicama, kao u maloj privatnoj filozofiji, onda tu već ima nečega što nije samo slučajnost.
A vi? Koja vas rečenica kod ljudi odmah navede da osjetite da iza toga nema mnogo razmišljanja?
*Ovaj tekst je osobno promišljanje i ne predstavlja stručnu procjenu tuđe inteligencije ili ponašanja. Ako su vam odnosi s ljudima ili način komunikacije oko vas ozbiljan problem, razgovor sa psihologom može pomoći da to sagledate jasnije.*
