Ne volim ovakve naslove koji zvuče kao da će ti netko za pet minuta objasniti kompletan život, ali istina je da ponekad baš takav naslov natjera čovjeka da zastane. I da se pita: čekaj, da li i ja ovo radim?
Jer duboko ne voljeti samu sebe ne izgleda uvijek dramatično. Ne izgleda kao scena iz filma, ne izgleda kao plač pred ogledalom. Češće izgleda puno tiše. U urednom osmijehu. U rečenici: “Ma nije ništa.” U tome da uvijek prvo misliš na sve druge, a sebe ostaviš za kasnije. I to “kasnije” nekako stalno izmiče.
Ono što je meni s vremenom postalo jasno, kroz razgovore s prijateljicama, kroz vlastite padove i kroz stvari koje sam gledala kod žena oko sebe, jest da se manjak ljubavi prema sebi ne vidi samo u velikim krizama. On se pokaže u sitnicama. U navikama. U načinu na koji se žena ponaša prema sebi kad niko ne gleda.
1. Stalno se izvinjava, čak i kad nije ništa skrivila
Ovo sam vidjela toliko puta da mi je postalo skoro tužno. Žena uđe u prostoriju i već se izvinjava što je zakasnila tri minute, iako je došla tačno na vrijeme, samo je autobus malo kasnio. Izvinjava se što pita nešto normalno. Izvinjava se što postoji.
To nije pristojnost. To je navika da sebe umanjiš prije nego što te neko drugi umanji. Kao da unaprijed kažeš: “Znam, znam, nisam ja baš važna.” A kad to radiš godinama, počneš i sama vjerovati da jesi manje vrijedna od drugih.
2. Gura svoje potrebe na dno liste
Ako ima djecu, partnera, roditelje, posao, obaveze, ljubimca, kuću i još deset stvari koje “moraju”, žena koja se ne voli često će posljednja pojesti, posljednja odmoriti, posljednja otići doktoru. Prelomiće umor preko leđa i reći sebi da će odspavati vikendom.
Ali taj vikend nikad ne dođe kako treba. Ili dođe, pa ga potroši na tuđe potrebe. I tu nema ničeg junačkog, koliko god nas učili da je požrtvovanost vrlina. Ponekad je to samo dobro upakovana samopreziranost. Kao da sebi kažeš: “Ja mogu pričekati.” A ne možeš baš vječno.
3. Prihvata mrvice jer misli da za više nije dovoljno dobra
Ovo se ne odnosi samo na ljubavne odnose, iako se tu najbrže vidi. Može biti prijateljstvo, posao, odnos s rodbinom, bilo šta. Žena pristaje na malo pažnje, malo poštovanja, malo mjesta u tuđem životu, i uvjerava sebe da je to dovoljno.
Jer u dubini negdje stoji ona stara, ružna misao: “Ko sam ja da tražim više?” I onda ostaješ u odnosima gdje stalno naginješ prema drugome, a za tebe nikad nema pune stolice. Nema sigurnosti. Nema mira. Samo čekanje da se neko smiluje.
4. Najteže primjetljivo – pretjerano se “popravlja”
Evo ovo je, po meni, najpodmuklije. Zato što ne izgleda kao mržnja prema sebi. Izgleda kao ambicija. Kao disciplina. Kao rad na sebi.
Ali postoji razlika između želje da rasteš i opsesije da se stalno krpaš. Žena koja se duboko ne voli često ima osjećaj da mora biti sve bolja, ljepša, mirnija, korisnija, zanimljivija, mršavija, pametnija. Kao da je sama po sebi nedovršena. Kao da je stalno u nekoj improviziranoj radioni, iako niko to ne traži od nje.
Teško je to primijetiti jer spolja djeluje “zdravo”. Objavljuje motivacione citate, ide na treninge, čita knjige, vodi planer, pije vodu, uređuje kožu, radi na sebi. A unutra je potpuno druga priča: osjećaj da nikad nije dovoljno dobra takva kakva jeste. To je, iskreno, jedan od najtamnijih oblika nesigurnosti.
5. Ne zna primiti kompliment
Kažeš joj da lijepo izgleda, a ona odmahnu rukom: “Ma jok, jedva sam se sredila.” Kažeš da je dobro odradila posao, a ona odgovori: “Ma to je bilo ništa.” Kažeš da je sjajno podnijela tešku situaciju, a ona već traži objašnjenje zašto to nije baš tako.
To je sitnica, ali mnogo govori. Ako ne možeš primiti lijepu riječ bez potrebe da je poništiš, vjerojatno negdje duboko ne vjeruješ da je zaslužuješ. I onda se čovjek čudi zašto stalno traži potvrdu spolja. Pa zato što unutra nema mjesta gdje bi se ta potvrda primila bez sumnje.
6. Ostaje predugo tamo gdje je boli
Ovo je možda najteža stvar za priznati. Žena koja se ne voli često ostaje u odnosima, poslovima i navikama koje je svakodnevno troše. Ne zato što ne vidi da joj je teško. Nego zato što vjeruje da je to možda najbolje što može dobiti.
I tu zna biti puno opravdanja. “Nije strašno.” “Moglo je biti i gore.” “Navikla sam se.” “Sad je već kasno.” Ta rečenica “sad je već kasno” zna biti grozna. Kao da je život neka prostorija iz koje se ne izlazi kad se jednom uđe.
A zapravo nije kasno. Samo je bolno priznati sebi da si predugo ostala na mjestu gdje si se polako gasila.
Ne mislim, naravno, da će se svaka žena koja uradi jednu od ovih stvari odmah prepoznati kao neko ko se ne voli. Svi imamo loše dane, faze, slabosti, nagomilan umor i pogrešne obrasce koje vučemo iz kuće, iz djetinjstva, iz nekih starih rana koje nisu ni bile imenovane kako treba. Ali ako se više ovih stvari ponavlja iz dana u dan, možda nije problem u tome da si “preosjetljiva” ili “komplicirana”. Možda si samo predugo živjela protiv sebe.
I to se ne popravlja jednim self-care danom, jednim šopingom ili jednom odlukom da od sutra “budeš bolja verzija sebe”. Nekad počinje mnogo skromnije. Time što jednom ne kažeš “izvini” nego “hvala”. Time što ne obrišeš vlastitu potrebu prije nego što je izgovoriš. Time što ne ostaneš odmah na prvoj ljestvici ispod onoga što želiš.
Možda je najpoštenije pitanje koje si žena može postaviti: da li se ja prema sebi ponašam kao prema nekome koga vrijedi čuvati? Ili samo kao prema obavezi koju treba izgurati do kraja dana?
*Ovo je tekst općeg karaktera i nije zamjena za razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom. Ako prepoznaješ da ti se ovi obrasci stalno ponavljaju i da ti ozbiljno otežavaju život, vrijedi potražiti pomoć.*
