Neki ljudi uđu u šezdesete i i dalje imaju onu živost u očima koju ne možeš lako objasniti. Nisu to samo “mladi duhom” ljudi, kako bismo ih površno nazvali. Ima u njima nešto drugo. Nešto što se vidi u načinu na koji slušaju, kako se smiju, kako bez drame prihvate da ne znaju sve i da to nije nikakva katastrofa.
Meni je uvijek bilo zanimljivo to što takvi ljudi najčešće nemaju neku veliku tajnu. Ne rade ništa spektakularno. Ne trče maratone svaki vikend, ne čitaju po sedam knjiga mjesečno, ne glume filozofe na porodičnim ručkovima. Ali imaju nekoliko sitnih navika koje čuvaju mozak, raspoloženje i onu unutarnju fleksibilnost zbog koje ne djeluju “istrošeno” ni kad su stvarno umorni.
I da budem iskrena, neke od tih navika sam počela cijeniti tek kasnije. Tek kad sam primijetila koliko brzo ljudi oko mene stare u glavi, i to ne zbog godina, nego zbog načina života. Kao da im se sve suzilo na isti dan, istu priču, ista tri razgovora i iste brige.
1. Ne prestaju učiti nove stvari
Ljudi koji ne stare u glavi obično imaju potrebu da im mozak ostane budan. Nekad to znači da uče strani jezik, nekad da napokon uzmu gitaru koju su godinama gledali kao dekoraciju. Nekad je to nešto sasvim prosto, poput toga da nauče koristiti aplikaciju za plaćanje računa bez pomoći unuka. I to nije sitnica.
Mozak voli izazov. Kad mu stalno daješ iste obrasce, on se uspava. Kad ga malo prodrmaš, on se razgiba. Zvuči možda banalno, ali nije. Poznajem jednu gospođu od 72 godine koja je krenula u kurs fotografije samo zato što joj je bilo dosadno. Danas putuje s malim fotoaparatom, hvata jutarnju maglu i priča o ekspoziciji kao da se time bavi cijeli život.
2. Ne razgovaraju samo o bolestima i prolaznosti
Nije problem u tome što stariji ljudi spominju zdravlje. Normalno je. Ali oni koji ostaju mentalno svježi ne pretvore svaki razgovor u katalog dijagnoza, tuđih i svojih. Ne izbjegavaju teme, samo ne žive u njima.
Imaju sposobnost da pričaju o nečemu lijepom, glupom, neočekivanom. O filmu, o komšiji koji je posadio ruže, o tome kako je kiša sinoć udarala po limenom krovu. Ta mala širina razgovora, vjeruj mi, mnogo govori o tome koliko je neko unutra i dalje živ.
3. Ostaju radoznali prema ljudima
Ovo mi je jedna od dražih osobina. Ljudi koji ne stare u glavi i dalje pitaju. Ne zato što špijuniraju, nego zato što ih ljudi zaista zanimaju. Kako živiš? Šta te muči? Kako ti je onaj posao? Jesi li se pomirio s bratom?
Ta radoznalost čuva dušu od otvrdnjavanja. Lakše je oguglati nego ostati otvoren. Lakše je reći “ma sve su to isti problemi” nego se stvarno zainteresirati za tuđu priču. Ali baš tu, u toj stvarnoj zainteresiranosti, često živi mladost uma.
4. Nisu zarobljeni u rečenici “u moje vrijeme je bilo bolje”
Svi mi ponekad idealiziramo prošlost. To je ljudski. Ali neki ljudi u tome ostanu zaglavljeni cijeli život. Sve novo im je sumnjivo, sve staro im je sveto, a sadašnjost im služi samo da bi se žalili na nju.
Oni koji ne stare u glavi ne glume da je nekad sve bilo savršeno. Znaju da su i tada postojali problemi, samo su bili drugačije upakovani. Zato lakše prihvate promjene. Ne moraju ih obožavati, ali ih ne doživljavaju kao ličnu uvredu. I to im, iskreno, olakša život više nego što ljudi misle.
5. Kreću se, makar malo, ali redovno
Ne govorim ovdje o fitness kulturi i idealnim tijelima. Govorim o običnom kretanju. Šetnja poslije ručka. Stepenice umjesto lifta. Malo istezanja ujutro dok još piju kafu. Tijelo i mozak nisu odvojeni svjetovi, koliko god mi ponekad voljeli da vjerujemo da jesu.
Kad se čovjek prestane kretati, ukoči se i fizički i mentalno. Sve krene da se skuplja. Misli, raspoloženje, interesovanja. Nije slučajno što mnogi kažu da im je nakon šetnje lakše i u glavi. Ima tu nešto vrlo jednostavno, skoro uvredljivo jednostavno.
6. Vježbaju pamćenje kroz sitne rituale
Ovo je, po meni, jedna od najpodcjenjenijih navika. Ljudi koji ne stare u glavi često rade male stvari koje drže pamćenje živim. Ne oslanjaju se na to da će ih telefon podsjetiti na sve. Pamte brojeve koje stalno koriste, igraju društvene igre, prepričavaju događaje detaljno, uče napamet pjesme, liste, recepte, pa čak i redoslijed zadataka bez da odmah posegnu za bilješkom.
To ne znači da nikad ne zaborave ništa. Naravno da zaborave. Svi zaboravljamo. Ali mozak se, kao i mi svi, voli koristiti. Jedna moja poznanica ima naviku da svako jutro nabroji pet stvari koje mora uraditi tog dana, bez gledanja u papir. Kaže da joj to drži glavu “oštrijom”. I iskreno, vjerujem joj. Takvi mali stalni napori čine čuda za koncentraciju i sjećanje.
7. Imaju svoj krug ljudi, ali nisu zato nepristupačni
Ljudi koji mentalno ostaju svježi obično ne sjede sami i ne žive potpuno odvojeno od drugih. Imaju nekoga s kim popiju kafu, nekoga s kim se posvađaju pa pomire, nekoga kome pošalju poruku bez posebnog povoda. Nije poenta u tome da budu stalno okruženi ljudima. Poenta je da ne otvrdnu.
Usamljenost zna jako brzo pojesti ono meko i znatiželjno u čovjeku. A kontakt s drugima, čak i kad je površan, često nas vraća u život. Jedan običan razgovor na klupi ispred zgrade ponekad vrijedi više nego cijeli dan proveden u tišini.
8. Ne glume da im ništa nije teško
Ovo je možda najvažnije. Ljudi koji ne stare u glavi ne troše energiju na glumljenje nepobjedivosti. Kažu kad su umorni. Kažu kad su povrijeđeni. Kažu kad nešto ne znaju. I baš u toj iskrenosti ostaje prostor da uče, mijenjaju se i ne ukopaju u tvrdoglavu masku.
Kad čovjek stalno glumi da je sve pod kontrolom, brzo se ukoči iznutra. Kad smije priznati da ne zna, da se boji ili da je zbunjen, ostaje živ. A živ i star nije isto. To sam tek kasnije razumjela, gledajući neke ljude oko sebe. Godine same po sebi ne stare čovjeka toliko koliko ga stare odustajanje, gorčina i navika da više ništa ne pokušava.
Možda je to i najljepša stvar kod ovih navika: nisu rezervirane za “posebne” ljude. Nisu ni skupe, ni komplikovane, ni nedostižne. Samo traže malo upornosti i neku tihu odlučnost da se ne prepustiš potpuno navici, inatu i mentalnom lijenčarenju.
A možda je baš to cijela fora — ostati malo radoznao, malo pokretan, malo živahan, i kad te godine pokušaju ubijediti u suprotno. Koja od ovih navika ti se čini najtežom, a koja bi ti možda mogla prvo promijeniti dan?
*Tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje savjet liječnika ili drugog stručnjaka. Ako primjećuješ ozbiljnije probleme s pamćenjem, koncentracijom ili raspoloženjem, najbolje je potražiti stručnu procjenu.*
