Nekad sam mislila da se obrazovanje vidi na prvu. Po načinu na koji netko govori, kako drži vilicu, zna li nabrojati prijestolnice ili se srami kad ne zna odgovor. Danas više ne mislim tako. Zapravo, što sam starija, sve sam sigurnija da diploma i novac mogu sakriti mnogo toga, ali ne mogu sami po sebi stvoriti obrazovanog čovjeka.
Sjećam se jednog čovjeka iz susjedstva, imao je skupi auto, lijepo odijelo i uvijek je govorio o tome gdje je sve bio, što je sve pročitao, s kim se sve družio. Na papiru je zvučao kao netko tko „ima sve“. A onda bi, čim bi razgovor skrenuo na nešto ozbiljnije — recimo, na zdravlje, školu njegove djece, tuđu nevolju — počeo pokazivati jednu ružnu stvar koju ljudi često zamijene za samopouzdanje: potpunu nesposobnost da sasluša drugog čovjeka.
To mi je ostalo u glavi jer sam tada prvi put jasno vidjela razliku između intelekta i obrazovanja, između formalne diplome i one tihe, unutarnje širine koju čovjek nosi u sebi. Netko može završiti fakultet, imati dobro plaćen posao, govoriti nekoliko jezika i opet biti bolno neobziran, površan ili prosto bez osnovne kulture dijaloga. A netko drugi možda nije imao priliku za visoke škole, ali zna pitati, zna slušati, zna priznati kad ne zna i nije mu teško reći: „U pravu si, nisam pogledao iz tog ugla.“
I tu, po meni, leži najveća zabluda. Ljudi često miješaju informiranost s obrazovanjem. Nije to isto. Niti blizu. Možeš znati puno činjenica, a ne razumjeti ljude. Možeš imati puna usta stručnih izraza, a nikad se nisi zapitao kako tvoja riječ zvuči onome ko je slabiji, mlađi, tiši od tebe. Možeš imati pet diploma na zidu i ipak biti čovjek koji ponižava konobara, prekida sagovornika usred rečenice i misli da je pristojnost nešto što se može preskočiti kad si „važan“.
Meni je jedan od najjasnijih znakova neobrazovane osobe zapravo vrlo jednostavan: nesposobnost da poštuje tuđe dostojanstvo. To nema veze s godinama ni s bankovnim računom. Ima veze s tim kako se netko ponaša prema ljudima od kojih ne može ništa dobiti. Prema vozaču autobusa. Prema prodavačici koja je umorna nakon treće smjene. Prema starijoj susjedi koja govori sporo. Prema djetetu koje postavlja „glupo“ pitanje. Ako čovjek prema takvima odmah postane grub, podrugljiv ili nestrpljiv, meni je to jači znak neobrazovanosti nego bilo koji nedostatak diplome.
Još jedan znak koji teško mogu ignorirati jest kad netko nema ni trunku znatiželje. Ne mislim na školsku znatiželju, nego na onu ljudsku. Da pita zašto nešto jest tako. Da ga zanima kako je drugome. Da ne živi samo od vlastitih navika i uvjerenja, kao da je njegova verzija svijeta jedina moguća. Takvi ljudi često govore vrlo glasno, ali malo toga stvarno čuju. Sve pretvaraju u dokaz da su oni u pravu. A obrazovanje, bar ono pravo, trebalo bi čovjeka učiniti malo mekšim, malo otvorenijim, spremnijim da prizna koliko još ne zna.
Naravno, nisam naivna. Znam da život nije pravedan i da mnogi ljudi jednostavno nisu imali priliku za školovanje kakvo su željeli. I zato mi je uvijek bilo odbojno kad netko iz visine koristi riječ „neobrazovan“ kao uvredu za siromašne ili za one koji nisu završili fakultet. To nije poanta. Netko može imati samo osnovnu školu i biti topao, pošten, pristojan i duboko čovječan. A netko s doktoratom može biti sirov, bahat i emotivno prazan. Zato meni obrazovanje nikad nije bilo samo pitanje papira. Više je to pitanje karaktera.
Možda je baš tu najtužniji dio cijele priče: novac lako kupi dojam, a diploma lako kupi autoritet. Ali i jedno i drugo ponekad samo pojačaju nečiju prazninu. Ljudi kojima je najvažnije da ostave dojam često se najmanje pitaju kakvi su zaista kad se kamere ugase, kad se makne publika, kad više nema statusa koji ih štiti. Tada ostaje samo čovjek. I tad se vidi zna li razgovarati bez nadmetanja, zna li priznati grešku bez drame, zna li poštovati nekoga tko mu ne može uzvratiti istom mjerom.
Mislim da je to, na kraju, pravi test. Ne koliko je netko školovan, nego kako se ponaša kad nema potrebe da glumi veličinu. Kad ne koristi riječi da bi nadjačao druge. Kad ne mora biti najpametniji u prostoriji. Kad može reći „ne razumijem“ bez srama. Kad ga tuđa razlika ne vrijeđa, nego zanima.
I evo, možda je to ono što me danas najviše umara kod ljudi: što mnogi žele izgledati obrazovano, a ne žele biti. A biti obrazovan nije samo znati nešto. To je znati živjeti s drugima tako da ih ne gaziš. Zvuči jednostavno, znam. Ali baš te jednostavne stvari ljudi najčešće preskoče.
*Ako ovaj tekst otvara teme vezane uz samopouzdanje, odnos prema sebi ili drugima, imajte na umu da je riječ o općem razmišljanju, ne stručnom savjetu. Ako vas odnos s ljudima ili osjećaj manje vrijednosti ozbiljno opterećuje, razgovor s psihologom može biti dobar korak.*
