Neke žene ne ulaze u prostoriju tiho. Ne zato što žele pažnju, nego zato što nose neku svoju jasnoću, onu koju ne možeš lako ignorirati. Pogledaju te ravno, nasmiješe se kao da već znaju pola priče, i odjednom se muškarac koji je do maloprije bio samouvjeren počne ponašati kao učenik pred ispitom. Nije to uvijek zbog ljepote, iako i ona zna biti dio paketa. Više je do energije. Do toga što takva žena ne djeluje kao neko koga ćeš okrenuti oko malog prsta, a mnogi muškarci, budimo iskreni, još uvijek potajno žele baš to — da ih se voli, ali i da imaju osjećaj kontrole.
A kod nje tog osjećaja obično nema.
Takva žena često je samostalna do mjere koja neke ljude zbunjuje. Ne zove da pita gdje si ako joj ne odgovaraš satima. Ne pravi dramu kad osjeti da se neko povlači. Zna biti nježna, ali nije ljepljiva. Zna voljeti, ali ne pristaje na polovičnost. I tu nastaje problem. Nisu muškarci uvijek plašljivi pred jakim ženama, kako se to voli romantizirati. Nekad su samo nespremni na odnos u kojem ne mogu povući konce i očekivati da će im sve biti oprošteno samo zato što su se „potrudili malo više nego inače“.
Ta žena ne živi od tuđeg odobravanja. I to je ono što mnoge muškarce najviše uzdrma. Navikli su na dinamiku u kojoj će ih neko gledati kao centar svijeta, barem neko vrijeme. A ona? Ona može voljeti, ali neće izgubiti sebe. Može biti topla, ali ne i naivna. Može oprostiti, ali neće ostati samo zato što je neko lijep, šarmantan ili uporan tri dana zaredom. I muškarac koji je navikao da se žene lako „omekšaju“ pred njegovim stavom, vrlo brzo shvati da se pred njom nema šta glumiti.
To nije žena koja se „hvata“ obećanjima. Nju ne kupuješ pričom o budućnosti ako se u sadašnjosti ne znaš ponašati. Ne pravi se glupa kad osjeti manipulaciju. Ne prešuti kad nešto smeta, samo da bi sačuvala mir. I možda baš zato djeluje pomalo zastrašujuće onima koji su ljubav naučili kao teren na kojem neko mora popustiti. Ona ne popušta tek tako. Ne iz inata, nego iz samopoštovanja. A to je, zapravo, puno jače od inata.
Ima nešto u toj vrsti žene što muškarce zna i privući i uplašiti u isto vrijeme. Privuče ih jer je drugačija. Jer nije predvidiva. Jer ne traži da je neko „spasi“. Ali ih uplaši jer uz nju nestaje udobna iluzija da će odnos uvijek biti lagan ako jedna strana dovoljno pritisne, a druga dovoljno šuti. S njom nema tog mira kupovinom vremena. Nema beskrajnih krugova oko istih tema. Ako nešto osjeti, reći će. Ako nešto ne želi, povući će se. Ako vidi da joj netko nije ravnopravan, neće ostati samo zato da bi dokazala sebi da može.
Možda je baš to razlog zašto je neki muškarci ne znaju „pripitomiti“. Jer nije stvar u njezinoj divljini, koliko god ta riječ zvučala zgodno za naslov. Stvar je u tome što nije dostupna svima na isti način. Ne otvara se na prvu. Ne daje pristup svemu što jest samo zato što je neko bio pažljiv jednu večer. Treba joj dosljednost. Stvarnost. Ne prvenstveno krupni gestovi, nego sitna pouzdanost. Da znaš biti tu i kad nema uzbuđenja, i kad nema publike, i kad nema igre.
A tek tu mnogi padnu.
Jer kad nestane početna kemija, ostane karakter. Ostane način na koji se nosiš s razlikama. Ostane tvoje strpljenje, tvoje granice, tvoja sposobnost da ne bježiš čim razgovor postane ozbiljan. Takva žena vrlo brzo vidi ko je tu iz stvarne zainteresiranosti, a ko samo voli lov, dok god je neuhvatljivo. I to muškarce posebno zna pogoditi. Nije im lako priznati da nisu odbijeni zbog izgleda, nego zbog unutrašnje praznine koju ne mogu sakriti iza šarma.
Naravno, nije svaka jaka i samostalna žena hladna. To ljudi često pobrkaju. Postoji razlika između žene koja ne treba nikoga i žene koja jednostavno ne pristaje na manje od onoga što zaslužuje. Prva je često zatvorena iz rana. Druga je otvorena, ali selektivna. I baš ta druga zna biti ona koju muškarci najviše pamte, jer ih natjera da se pogledaju bez uljepšavanja. Kod nje nema igre dok ne zaspiš. Nema stalne drame, ali nema ni toleriranja svega. Nema privida da će se odnos održavati sam od sebe.
Možda je zato neki zovu zavodnicom koja plaši. Ja bih prije rekla da je to žena koja vraća ozbiljnost u ljubav. Ne pristaje na površno. Ne igra se tuđim strahovima. Ne hrani ego muškarca samo da bi joj neko rekao da je „teška“. Nije teška. Samo nije lako vodljiva. A to su dvije potpuno različite stvari.
I, iskreno, mislim da upravo zato ostavlja trag. Ne zato što je svi mogu osvojiti, nego zato što ne mogu. Ili bar ne na onaj način na koji su navikli. Moraš joj prići kao čovjek, ne kao strateg. Moraš biti stvaran, ne samo zanimljiv prvih deset minuta. Moraš znati nositi i njezinu snagu i njezinu osjetljivost, jer obje postoje u istoj osobi. I to je ono što mnogi ne znaju podnijeti.
Možda se zato nekad čini da se takve žene „ne mogu pripitomiti“. A istina je, valjda, jednostavnija: ne žele se pripitomiti. Žele biti voljene bez gubitka sebe. I to je, ruku na srce, puno traženije nego što mnogi muškarci misle.
Ako si ikad bila ta žena, znaš koliko to zna biti usamljeno. I koliko oslobađajuće. A ako si s druge strane, i pokušavao si razumjeti takvu ženu, možda si primijetio da problem nije u tome što je previše. Problem je što te tjera da budeš dovoljno. Pa tko na to stvarno pristaje, a tko samo glumi da pristaje?
*Ovaj tekst je općeg, iskustvenog karaktera i ne zamjenjuje stručni savjet, terapiju ili razgovor o odnosima s psihologom/terapeutom ako osjećaš da ti takve situacije stvaraju ozbiljnu emocionalnu teškoću.*
