Kad sam prvi put čula nekoga kako bez imalo stida kaže da joj je lakše biti s oženjenim muškarcem nego s slobodnim, nisam znala trebam li se sablazniti ili samo tužno nasmijati. Bila sam tada u ranim tridesetima, na rođendanu jedne poznanice u Zagrebu, uz preglasnu muziku i onaj osjećaj da svi glume da se dobro zabavljaju. Ona je to izgovorila kao nešto potpuno normalno, gotovo praktično. Kao da govori o izboru kave, a ne o tuđem braku.
I baš tad mi je palo na pamet koliko je ta tema zapravo slojevita. Nije to samo priča o “lošim ženama” ili “slabim muškarcima”, kako ljudi vole sve pojednostaviti kad ih nešto tuđe nervira. U stvarnosti, tu se miješaju ego, nesigurnost, glad za pažnjom, zabranjeno voće i ona stara ljudska potreba da budemo birani, čak i kad je osoba koju biramo već izabrana za nekog drugog.
1. Oženjen muškarac često djeluje stabilnije
Ne zato što je stvarno stabilniji, nego zato što na prvi pogled izgleda kao čovjek koji je “svoj na svome”. Ima stan, posao, rutinu, možda i djecu, obaveze, planove. Za nekoga ko ne traži dubinu nego uzbuđenje uz malo sigurnosti, to zna djelovati jako privlačno.
Mnoge žene vole osjećaj da su se približile nekome ko “već zna kako život funkcionira”. Nema one početne nespretnosti kao kod slobodnih muškaraca koji još lutaju, šalju poruke u tri ujutro i ne znaju jesu li spremni za vezu ili nisu. Oženjen muškarac, barem izvana, djeluje kao gotova priča. A ljudi često padaju upravo na ono što izgleda dovršeno.
2. Zabranjeno uvijek ima svoju cijenu, ali i svoju privlačnost
Koliko god to zvučalo banalno, zabrana zna biti magnet. Nećemo se lagati. Neke veze ne počnu iz ljubavi nego iz adrenalina. To “ne smijem” nekome postane jače od “trebala bih paziti”.
U tome ima nečeg gotovo djetinjastog, ali i bolno ljudskog. Ono što nije dostupno često dobije veću vrijednost nego ono što nam stoji pred nosom. Oženjen muškarac, baš zbog te zabrane, može djelovati zanimljivije nego neko slobodan, predvidljiv i dostupan. Kao da sama činjenica da je nečiji već stvara dojam da je posebna nagrada.
Naravno, to je opasna iluzija. Jer uzbuđenje ne znači kvalitetu. A zabranjeno ne znači vrijedno.
3. Neke ljubavnice ne žele vezu, nego potvrdu
Ovo je možda najneugodniji dio, ali i najiskreniji. Ponekad žena ne želi tog muškarca zbog njega samog. Želi osjećaj da je poželjna, da je još uvijek može “uzeti” nekoj drugoj ženi. To je već priča o egu, ne o emociji.
U takvim odnosima nije glavni pokretač ljubav nego potreba da se osjetiš bolje, važnije, mlađe, poželjnije. Kao da time netko sebi dokazuje da još vrijedi. I dok traje ta mala doza pažnje, sve izgleda intenzivno, gotovo sudbinski. A zapravo je često samo rupa koja se preko noći zakrpi tuđom pažnjom.
Mislim da se o tome premalo govori, jer ljudi vole romantizirati čak i ono što je zapravo samo nesigurnost u lijepoj ambalaži.
4. Oženjeni muškarci znaju što reći
Ne svi, naravno. Ali mnogi. Ako je neko godinama u vezi ili braku, naučio je kako funkcionira ženska emocija, kad treba biti pažljiv, kad šutjeti, kad dati kompliment, kad se povući, a kad biti prisutan taman toliko da ostavi dojam dubine.
Slobodan muškarac će ponekad biti sirov, nesnađen, previše direktan. Oženjeni muškarac je često već prošao tu školu života. Zna kako zvučati zrelo. Zna kako reći da ga “guši brak” bez da zvuči potpuno bezobrazno. Zna odigrati umornog čovjeka kojem treba razumijevanje. I to nekima bude dovoljno da pomisle: on me razumije bolje od drugih.
A možda samo zna kako da se predstavi.
5. Tajna sama po sebi stvara osjećaj bliskosti
Kad postoji skriven odnos, sve se doživljava intenzivnije. Poruka, pogled, susret na brzinu, lažni izgovor gdje je bio, zašto se nije javio, kad će opet doći. Sve dobija neku napetost koja može ličiti na strast, iako je često samo stres umotan u uzbuđenje.
Ljudi znaju zamijeniti taj stres za kemiju. A nije isto. Daleko od toga.
Ima nešto vrlo zarazno u tome da si nekome “tajna”. Kao da si izabrana za dio njegova života koji drugi ne vide. Ali baš tu leži zamka. Što je više tajnosti, to je manje stvarnog života. Nema zajedničkog ručka kod kuće, nema normalnog jutra, nema praznika bez laži, nema običnih dana. A bez običnih dana nema ni pravog odnosa. Samo napetost koja se jednom mora raspasti.
6. Neke žene vjeruju da neće biti povrijeđene ako ne traže mnogo
Ovo zvuči tužno, jer i jeste tužno. Ima žena koje svjesno biraju oženjene muškarce jer misle da je tako sigurnije. Ne morate me voljeti, samo me nemojte dirati previše duboko. Ne trebam budućnost, samo trenutke. Ne tražim obećanja, pa ne mogu ni biti razočarana.
Ali to nije zaštita. To je samo drugačiji oblik ranjivosti.
Kad nekoga stalno držiš na udaljenosti, možda misliš da se čuvaš. U praksi se samo odričeš prilike da te neko stvarno upozna. I onda se jednog dana pitaš zašto te sve veze bole na isti način. Možda zato što si i sama uvijek birala pola odnosa, pola istine, pola sebe.
To je ono što mene kod ovakvih priča najviše zaboli. Ne sama prevara. Nego činjenica da se ljudi često uvuku u odnose koji ih polako, ali sigurno, prazne.
Ne pišem ovo da bih glumila moralnu policiju. Svi smo mi imali trenutke kad nas je nečija pažnja ponijela dalje nego što smo trebali ići. Ali ako se već govori o tome zašto su oženjeni muškarci “meta”, onda treba biti pošten i reći: nisu oni meta zato što su najposebniji, nego zato što često nose kombinaciju dostupne pažnje, zabranjenog dojma, lažne stabilnosti i tuđih rupa koje čekaju da budu popunjene.
A onda, kad stvar pukne, ostane ista ona žena koja je mislila da će dobiti više nego što je davala. I isti muškarac koji je mislio da može sjediti na dvije stolice, pa onda iznenađeno gleda kad obje nestanu ispod njega.
Na kraju, možda je pravo pitanje nešto drugo: zašto nekima tuđa nedostupnost izgleda privlačnije od nečije iskrene prisutnosti? I koliko puta smo sami sebi prodali priču da je nešto “ljubav”, samo zato što je bilo teško dobiti?
*Tekst je informativnog i osobnog karaktera. Ako ste usred bračne krize, prevare ili emocionalno iscrpljujućeg odnosa, razgovor s psihologom ili drugim stručnjakom može pomoći da stvari sagledate jasnije i sigurnije.*
