Neki ljudi znaju biti toliko pristojni da ih skoro pa poželiš pohvaliti kao primjer zrele osobe. Osmijeh, kratki odgovori, “ma sve je super”, “vidimo se”, “naravno da ćemo popiti kafu jednom”. I onda, kad kreneš kući, ostane ti onaj čudan osjećaj u stomaku. Kao da je nešto bilo off, ali ne možeš prstom pokazati šta tačno.
Meni se to prvi put ozbiljno desilo s jednom prijateljicom s faksa. Zvale smo se “najboljim”, dijelile smo glupe izlaske, ljubavne jade i fotke hrane prije nego što je to postalo normalno. A onda sam primijetila da poslije svakog našeg druženja ostajem nekako manja. Ne nužno tužna. Više zbijena u sebe. Kao da sam došla po malo bliskosti, a dobila sitne ubode koje sam stalno pravdala: umorna je, ima težak period, takav joj je smisao za humor.
Kasnije sam shvatila da se neke stvari ne vide odmah, nego tek kad ih skupljaš dovoljno dugo. I ne, ne treba od svake neugodne situacije praviti dramu. Ali postoje znakovi koji se ponavljaju. I vrijedi ih prepoznati, makar samo da prestanete sami sebe ubjeđivati da ste vi problem.
1. Nikad nije iskreno radoznal(a) za vas
Pravi prijatelji pamte sitnice. Ne mora to biti ništa veliko, ali zapamte da imate važan pregled, da vam je dijete bilo bolesno, da ste rekli kako vas ubija glava od posla. Osoba koja vas zapravo ne podnosi možda će formalno pitati “kako si?”, ali to pitanje ostane prazno, kao etiketa na kesi.
Najgore je što vas takvi ljudi često i prekidaju čim krenete pričati nešto ozbiljnije. Kao da jedva čekaju da završite. Ili vas pogledaju onim ustaljenim pogledom koji kaže: “Ajde, pričaj, ali ne predugo.” A prijateljstvo bez interesa za vaš stvarni život nije prijateljstvo, nego predstava.
2. Njena šala vas stalno malo boli
Ovo je posebno nezgodno jer se sve može upakovati u “ma zezam se”. I baš tu mnogi od nas ostanu zarobljeni. Jer ko će sad biti osjetljiv? Ko će praviti problem zbog jedne šale? Ali ako neko iznova i iznova udara na vaše slabosti, izgled, posao, odnos, način na koji pričate ili to što ste “previše osjetljivi”, to nije duhovitost. To je poprilično jasan način da vas spusti.
Postoji razlika između zadirkivanja koje vas nasmije i zadirkivanja nakon kojeg se pravite da vam je svejedno, a u sebi mislite: “Zašto je opet to rekla?” Ta mala nelagoda nije slučajna. Tijelo često zna prije glave.
Da budem iskrena, mnogi od nas ostanu u takvim odnosima jer su navikli da ljubav i poniženje nekako idu zajedno. Kao da je normalno da te prijatelj malo ubode, pa onda pomiluje. Nije.
3. Slavi vaše uspjehe kao da joj smetaju
Ovo se vidi brutalno jasno kad vam se dogodi nešto lijepo. Promocija na poslu, novi partner, selidba u bolji stan, završetak nečega što vas je dugo mučilo. Umjesto iskrene radosti, dobijete hladan ton, prigušeno “super za tebe” ili odmah okretanje teme na nju.
Ponekad čak i ubace malu žalopojku koja vam pokvari trenutak. Kao, “eh, baš tebi ide”, “lako je tebi”, “blago tebi kad imaš sreće”. I sve to zvuči dovoljno pitomo da ne možete reći da vas napada, ali energija je jasna. Ne podnosi to što vam ide dobro.
Prijatelj koji vas voli neće se topiti od zavisti u svakom vašem uspjehu. Možda će imati svoj težak dan, naravno, svi ga imamo. Ali neće vam ni otrovati radost. A to je velika razlika.
4. Uvijek morate paziti šta govorite
S nekim ljudima se opustite. Kažete glupost, nasmijete se sebi, ispričate nešto privatno i znate da će ostati sigurno. A s nekim drugim pazite na svaku riječ. Mjerite rečenice. Brinete hoće li nešto preokrenuti protiv vas, prepričati drugima, iskoristiti kasnije u svađi.
To nije prijateljstvo, to je hodanje po jajima.
Ako ste nakon druženja stalno napeti, kao da vam je tijelo na oprezu, to nešto govori. Možda niste ni svjesni koliko energije trošite na samocenzuru. Ljudi koji vas vole ne traže da glumite verziju sebe koju je lakše podnijeti. Možda neće razumjeti svaku vašu manu, ali vas neće navoditi da ih skrivate kao da su sramota.
5. Kad ste u nevolji, ona se nekako uvijek izgubi
Ovo je možda najjasniji znak od svih. Kad ste dobro i zabavno je, tu je. Kad treba smijeh, kafu, trač ili sliku za storij, tu je. Ali čim vama stvarno zatreba nešto — razgovor, podrška, prisustvo, pa makar samo da vas neko sasluša — odjednom je zauzeta, iscrpljena, nestala, “javim ti se mene kasnije”, i to kasnije nikad ne dođe.
Neki odnosi se sastoje samo od lakih dana. A prijateljstvo se najljepše vidi baš na teškim danima. Ne mora niko rješavati vaš život, naravno. Ali prisutnost se osjeti. I odsustvo se osjeti još više.
Ako neko od vas traži da budeš stalno dostupan, a za vas nema ni minimum prostora, to nije slučajnost. To je obrazac.
Najgore je kad sami sebi ne vjerujete
Mislim da je to dio koji najviše boli. Ne samo što osjetite da vas neko ne podnosi, nego još krenete sami sebe uvjeravati da umišljate. Da ste dramatični. Da to nije “tako strašno”. Pa onda ostanete. I čekate. I skupljate male neugodne trenutke kao da će se jednog dana sami objasniti.
Neće uvijek.
Nekad je jedino iskreno što možete sebi reći: “Ovdje se ne osjećam dobro.” I to je dovoljno ozbiljno. Ne treba vam sudski dokaz, niti moralna presuda. Dovoljno je da primijetite kako se osjećate poslije kontakta s tom osobom. Mirnije ili iscrpljeno? Lakše ili teže? Više svoji ili manje svoji?
Ako je odgovor gotovo uvijek isti, možda već znate šta vam je činiti, samo još niste spremni to izgovoriti naglas.
*Ovo je tekst o međuljudskim odnosima i ličnom iskustvu, ne stručni savjet. Ako vas određeni odnos ozbiljno iscrpljuje, stvara anksioznost ili utiče na vaše svakodnevno funkcionisanje, razgovor sa psihologom može pomoći da jasnije vidite šta se zapravo dešava.*
