Nekad me fascinira koliko daleko ljudi znaju ići kad im je nešto stalo previše, a savjest premalo. Ne mislim tu na ambiciju sama po sebi. Ambicija je zdrava stvar, ako je čovjek nosi na normalan način. Govorim o onoj drugoj vrsti, o ljudima kojima ništa nije sveto kad naume da će nešto dobiti, osvojiti, preoteti ili se progurati. Tada više nije važno tko će biti povrijeđen, kome će se zgaditi vlastito ogledalo ili koliko će laži trebati upakirati u lijepu ambalažu.
Vidjela sam to u firmama, u porodici, među prijateljima, pa i u ljubavnim odnosima. Uvijek je isti obrazac, samo drugo pakovanje. Na početku ti takvi ljudi djeluju odlučno, samouvjereno, gotovo impresivno. Kažu prave rečenice, znaju gdje da sjednu, kome da se približe i kad da šute. A onda, malo po malo, vidiš da ispod te glatke površine nema puno toga osim gladi. Glad za uspjehom, pažnjom, novcem, pobjedom. I da, ponekad i za osvetom.
1. Prilagode lice svakome kome treba
Prva stvar koju rade ljudi kojima ništa nije sveto jest da mijenjaju lice brže nego što ja mijenjam mišljenje o nekom novom poznaniku. Pred jednim čovjekom su skromni, pred drugim bahati, pred trećim odjednom emotivni i “domaći”. Kao da imaju čitavu garderobu ličnosti, pa biraju onu koja u tom trenutku najbolje prolazi.
To nije isto što i pristojnost. Pristojan čovjek zna biti drugačiji s različitim ljudima, ali ostaje prepoznatljiv. Ovi drugi nemaju jezgro, samo prilagodbu. Danas će ti govoriti da cijene iskrenost, a sutra će te bez treptaja prodati ako im to otvori vrata. I baš tu ljudi najčešće pogriješe — pomisle da su naišli na nekoga fleksibilnog, a zapravo su naišli na nekoga praznog.
2. Koriste tuđe slabosti kao stepenice
Ovo je možda najružnija stvar, ali i najčešća. Kad žele nešto postići, takvi ljudi vrlo brzo skuže gdje je neko ranjiv. Ko se boji odbacivanja, ko je nesiguran, ko ima potrebu da udovoljava, ko se boji konflikta. I onda te tačno tamo guraju, onoliko koliko im treba.
Nekad je to u obliku “dobronamjernog” savjeta. Nekad kroz trač. Nekad kroz sitno omalovažavanje koje je dovoljno nježno da na prvu ne zvuči kao napad, ali dovoljno otrovno da ti poremeti mir. Znaš ono kad ti neko kaže: “Ma ja to govorim za tvoje dobro”? E, često je to samo lijepo upakovana manipulacija.
Ljudi koji nemaju kočnicu ne osjećaju krivicu što koriste tuđu nesigurnost. Njima je to alat. Ako im se isplati da te malo slome da bi oni prošli bolje, uradiće to. Bez puno drame. I baš zato su opasni.
3. Lažu i kad ne moraju
Postoje laži iz straha, iz srama, iz panike. To još nekako razumijem, iako ne opravdavam. Ali postoji i ona hladna, proračunata laž, kad čovjek laže jer mu je tako praktičnije. Jer može. Jer misli da se isplati.
Takvi ljudi ne lažu samo da sakriju loše poteze. Oni lažu i oko sitnica, čisto da testiraju teren. Da vide koliko im prolazi. Da steknu prednost. Da zamute vodu dok drugi ne izgube fokus. I što je najgore, rade to s mirnoćom čovjeka koji je sam sebe uvjerio da je pametniji od svih ostalih.
Ima u tome nešto hladno, skoro klinasto. Kao da im je istina samo jedna opcija među mnogima, a ne osnovni oblik poštovanja prema drugome. Takve ljude ne možeš lako uhvatiti na jednoj velikoj laži, jer oni grade čitavu mrežu malih. Kad jednu povučeš, dvije druge ostanu visjeti dovoljno dugo da te zbune.
4. Nemaju problem da pregaze tuđe granice
Ovo možda i najbrže otkriva s kim imaš posla. Ljudi kojima je cilj iznad svega ne vole granice. Granice ih nerviraju jer usporavaju njihovu namjeru. Zato ih testiraju, guraju, preskaču i glume da nisu razumjeli.
Može to biti kroz previše prisnosti prerano. Kroz privatna pitanja koja ti ne žele dobro, nego materijal. Kroz uporno traženje ustupka i kad si već rekao ne. Kroz uvjeravanje da si “preosjetljiv” ako se usudiš zaštititi sebe. I onda te još navuku da se osjećaš krivim jer si, zamisli, imao potrebu za dostojanstvom.
S vremenom čovjek počne sumnjati u sebe. E tu je trik. Ne napadaju oni uvijek direktno. Nekad samo polako pomjeraju tvoju unutrašnju ogradu dok ne počneš misliti da si ti problem što je neko ušao previše duboko.
5. Pravdaju sve rezultatima
Ovo mi je posebno odbojno. Kao da jedan dobar ishod briše sve ružne metode. Kao da je dovoljno reći: “Pa uspio sam.” I onda je, valjda, sve oprošteno. Laž, pritisak, manipulacija, poniženje, izdaja — sve se navodno poništi ako je cilj ostvaren.
Ali ne poništi se. Samo se poklopi tišinom. A tišina nije isto što i čista savjest.
Ljudi koji nemaju granicu među sobom i sopstvenim ciljem često se kriju iza rečenica tipa: “Tako se danas mora.” Ne mora. To je samo zgodan izgovor za one koji ne žele priznati da su nešto u sebi žrtvovali mnogo prije nego što su stigli do rezultata. Nekad i sopstveno obrazloženje. Nekad obraz. Nekad ljude.
I možda je baš to najtužnije — što takvi ljudi ponekad i zaista dobiju ono što su htjeli. Posao. Poziciju. Pobjedu. Pa čak i divljenje nekih ljudi koji više vole uspjeh nego karakter. Ali ostane trag. Samo što ga ne vide svi odmah. Ponekad ga vidi tek porodica. Ponekad dijete. Ponekad oni koji s njima žive dovoljno dugo da shvate da je za njih sve postalo roba.
Ja, iskreno, ne vjerujem da čovjek može graditi nešto trajno ako mu je sve oko njega potrošno. Ako su mu ljudi samo sredstvo, istina samo alat, a savjest dosadna smetnja. Možda takvi kratkoročno prolaze bolje. Možda dođu dalje nego pošteni ljudi koji se predugo premišljaju. Ali uvijek me zanima isto pitanje: kad jednom stignu tamo gdje su krenuli, s kim tačno sjede za stolom?
*Ovo je osobno razmišljanje, ne stručna psihološka procjena. Ako prepoznaješ ovakve obrasce u svom okruženju i osjećaš da te to ozbiljno opterećuje, razgovor s psihologom ili drugim stručnjakom može pomoći da jasnije postaviš granice i zaštitiš sebe.*
