Imam dojam da se ljudi najviše boje onih koji djeluju samouvjereno, hladno i nedodirljivo. A meni je baš obrnuto. Najviše me uvijek pogodilo kad upoznam nekoga tko na prvu ne djeluje ni posebno glasan ni posebno dramatičan, ali kroz nekoliko razgovora shvatiš da je s njim ili s njom teško doći do bliskosti. Ne zato što je osoba loša. Nego zato što je, bez da to i sama možda zna, izgradila nekoliko navika koje druge drže na odstojanju.
To su one osobe koje ponekad zavolimo tek kasno. Ili nikad potpuno. A kad ih izgubimo, ljudi često kažu: “Šteta, bila je baš posebna.” I stvarno jest šteta. Jer iza tih osobina obično ne stoji hladno srce, nego strah, obrana, ponos, rana iz prošlosti ili loša navika koje se čovjek dugo ne rješava.
Nekad sam mislila da je dovoljno biti dobar čovjek pa da te ljudi zadrže. Danas više nisam toliko sigurna. Nije dovoljno biti dobar, ako si istovremeno teška osoba za približiti se. I to nije uvreda, nego činjenica koju mnogi od nas nauče tek kad već nekoga izgube. Pa krenimo redom, polako, bez pametovanja.
1. Teško pokazujete emocije
Ovo je prvo što ljudi osjete, iako možda ne znaju točno objasniti. Ako ste osoba koja rijetko govori što joj je na srcu, koja umanjuje vlastite osjećaje ili se smrzne čim razgovor postane previše osoban, drugi će s vremenom početi osjećati da hodaju po jajima.
Takve osobe često nisu bez emocija. Naprotiv. U njima se zna svašta događati, samo što to ne izlazi van. I tu nastaje problem. Ljubav ne raste dobro u tišini koja sve skriva. Treba joj malo zraka. Treba joj pogled, rečenica, iskrenost, makar nespretna.
Ako stalno djelujete kao da vam ništa nije važno, ljudi će se umoriti od pogađanja. A kad se čovjek umori od pogađanja, počne se povlačiti. Tiho, bez drame.
2. Teško vjerujete ljudima
Neki ljudi toliko često očekuju izdaju da im ni dobra namjera ne ulazi lako u sistem. Sve preispituju, sve analiziraju, svaku sitnicu pretvaraju u potencijalni znak opasnosti. I razumijem to, iskreno razumijem. Ljudi znaju biti grozni. Nekad te nauče oprezu na ružan način.
Ali ako nikome ne vjerujete, postajete teški za voljeti jer sve pretvarate u test. Partner, prijatelj, brat, sestra, kolega — svi se s vremenom osjećaju kao da moraju polagati ispit pred vama. A nitko ne voli odnos u kojem stalno mora dokazivati da nije kriv.
Povjerenje je riskantno. Naravno da jest. Ali bez tog rizika nema ni bliskosti. Samo distanca, uredno upakirana i pristojna.
3. Sve držite pod kontrolom
Ovo je jedna od onih osobina koja izvana zna izgledati kao snaga, a iznutra često znači da se osoba boji rasula. Sve mora biti po planu. Sve mora ići kako ste zamislili. Ako netko kasni pet minuta, već vam se digne tlak. Ako nešto nije rečeno baš tim redom kojim ste mislili, osjetite napetost u cijelom tijelu.
I da, nekad je iza toga samo organiziranost. Ali nekad je i potreba da kontrolom pokrijete unutarnji nemir.
Problem je što se ljudi uz takve osobe ne osjećaju slobodno. Osjećaju da moraju paziti kako dišu, kako govore, koliko su spontani. A ljubav, onaj zdraviji dio ljubavi, ne voli stalnu stegu. Želi malo prostora za grešku. Malo ludiranja. Malo života koji nije ispeglan do kraja.
4. Ne znate se ispričati bez obrane
Ovo je baš osjetljivo. Ima ljudi koji će prije objasniti cijelu povijest svemira nego reći: “Oprosti, pogriješio/la sam.” I svi znamo takve. Možda smo ponekad i sami takvi, ako ćemo pošteno.
Nije lako priznati grešku. Znam. Ali ako se svaka isprika pretvori u opravdavanje, druga strana ostaje sama sa svojom boli. Kao da joj kažete: “Da, povrijedio/la sam te, ali prvo poslušaj zašto nije baš moja krivnja.” To ne gradi bliskost. To je zid, samo malo ljepše obojen.
Ljudi se najčešće ne zadrže uz osobu koja je savršena. Zadrže se uz onu koja zna reći: “Krivo sam postupio/la.” Kratko. Čisto. Bez cirkusa.
5. Emocionalno ste nedostupni baš kad najviše treba biti blizu
Ovo je možda najvažnije. Ima ljudi koji su super dok je sve lagano: kava, smijeh, poruke, izlazak, dobro raspoloženje. Ali čim dođe težina — svađa, bolest, razočaranje, strah — oni se povuku. Nestanu. Ušute. Postanu hladni ili ironični.
I tu se drugi slome. Jer tada prvi put vide da je bliskost s vama uvjetna. Lijepo je dok je lagano. Ali kad postane ozbiljno, kao da vas nema.
A ljudi žele osjećaj da će netko ostati i kad nije zabavno. Ne svaki dan, ne savršeno, ali dovoljno da znaju da nisu sami kad im je teško. Ako vas drugi iznova doživljavaju kao osobu koja je prisutna samo u dobrim trenucima, lako će poželjeti otići prije nego što im srce postane previše vezano.
Zašto se ove osobine teško opraštaju
Možda zato što ljudi ne odlaze samo od onoga što je loše. Odlaze i od onoga što ih stalno umara. A ove osobine, svaka na svoj način, troše energiju. Traže strpljenje, tumačenje, čekanje, prilagođavanje.
I moram reći nešto što mi se ne sviđa uvijek priznati: nekad je osoba koja je “teška za voljeti” zapravo samo jako ranjena. Nije to isto što i zla osoba. Niti hladna osoba nužno znači nezainteresirana osoba. Ponekad je to netko tko se previše puta opekao pa više ne zna prići normalno.
Ali to objašnjenje ne mijenja posljedicu. Ljudi se i dalje udalje. Ne zato što ne vide vašu dubinu, nego zato što ne mogu do nje. Ili ne mogu dovoljno dugo čekati da se otkrijete.
Možda je i to jedna od onih tužnih istina o odnosima: nije dovoljno da u sebi imate dobro srce. Pitanje je koliko tog srca drugi uopće uspiju osjetiti. I koliko se puta moraju saplitati o vaše zidove prije nego shvate da ispod svega ipak postoji netko tko bi samo htio biti voljen, ali ne zna baš kako to pustiti unutra.
*Ovo je osobno razmišljanje i ne zamjenjuje razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom ako prepoznajete da vam odnosi stalno pucaju na istom mjestu. Ponekad nam baš takav razgovor pomogne vidjeti šta štitimo, a šta zapravo gubimo.*
