Imam jednu prijateljicu, Ana, četrdeset joj je i nešto sitno, pametna je, lijepa, normalna žena za koju bi čovjek rekao da je odavno naučila lekciju. A nije. Godinama ulazi u iste priče. Samo se lica mijenjaju. Jedan je bio šarmantan pa nestao kad je postalo ozbiljno, drugi je bio hladan pa je tek povremeno davao mrvice pažnje, treći je obećavao brda i doline, a onda se uvrijedio na prvo pitanje o odgovornosti. I svaki put ista rečenica: “Ne znam kako opet završim s takvim tipom.”
Pravdali smo to svi na razne načine. Kažemo, nema sreće. Pogriješila je procjenu. Zaljubila se u pogrešnog. Nije imala lucka, kako bi rekli na moru. Ali što ako nije stvar samo u sreći? Što ako neke žene, sasvim nesvjesno, ne biraju pogrešne muškarce zato što su naivne, nego zato što im je taj osjećaj poznat?
Tu priča često počinje u djetinjstvu. Ne uvijek dramatično, ne mora to biti neka strašna, filmska trauma. Nekad je dovoljno da je otac bio emocionalno odsutan. Ili majka previše stroga. Ili su ljubav, pažnja i mir dolazili u paketima, pa nikad nisi znala kad će se vrata opet zatvoriti. Dijete iz toga ne izvuče filozofski zaključak, nego osjećaj. A osjećaj je otprilike ovakav: ljubav se zaslužuje. Ljubav se čeka. Ljubav je nesigurna.
I onda odrasteš.
Odrasteš u ženu koja može voditi sastanke, plaćati račune, stajati na vlastitim nogama, ali joj srce i dalje preskoči na muškarca koji je nedostupan, neodređen, pomalo hladan, nekako “svoj”, kako to ljudi vole reći kad žele uljepšati loše ponašanje. Takav muškarac u njoj budi nešto poznato. Ne nužno lijepo, ali poznato. A poznato nam, koliko god bilo bolno, često djeluje sigurnije od nečeg zdravog, ali nepoznatog.
To je stvar koja me uvijek malo rastuži. Jer mnoge žene ne jure za lošim muškarcima zato što žele patiti. Nego zato što im normalan odnos u početku djeluje čudno. Dosadan čak. Ako si odrasla uz napetost, šutnju, nepredvidivost ili kritiku, onda mir može izgledati sumnjivo. Netko tko je dosljedan može ti biti gotovo dosadan. Netko tko te poštuje može ti, nažalost, djelovati “nezanimljivo”, jer nema tog starog adrenalina na koji si navikla.
A taj adrenalin zna biti vrlo varljiv. Zove se kemija, strast, privlačnost. Ljudi ga romantiziraju, pišu pjesme o njemu, prijateljice ga opravdavaju uz kavu. Ali ponekad to nije kemija, nego stara rana koja prepoznaje svoj oblik. Tijelo kaže: “Evo ga, znam ovo.” Iako bi razum trebao vrištati: “Bježi.”
Nekad je problem i u tome što djevojčica nauči da mora zaslužiti ljubav. Da bude mirna, dobra, korisna, lijepa, ne previše zahtjevna. Ako je bila hvaljena samo kad je bila poslušna, a ignorirana kad je bila glasna ili tužna, vrlo lako odraste u ženu koja u vezi ne pita što joj treba, nego što treba njemu da ostane. I tu se čovjek izgubi. Počneš se podešavati, smanjivati, objašnjavati, oprostiti prije nego što te itko i zamolio za oprost. Strašno je koliko se toga može progutati samo da bi veza ostala na nogama.
Poznajem žene koje su bile jake, uspješne, sa svojom plaćom, stanom, planovima, a opet bi ih slomio muškarac koji se javi u ponoć i ujutro nestane. Ili onaj koji zna točno kad da bude nježan da je zadrži, pa se opet povuče čim osjeti da je sigurna. Te žene nisu slabe. Samo su negdje usput naučile da se ljubav veže uz napor. A kad si tako programirana, mirna ljubav ne izaziva vatromet. Izaziva nelagodu.
Mislim da je tu važna jedna stvar koju ljudi često preskoče: ponavljanje nije isto što i izbor. Mnogo toga što kasnije zovemo izborom zapravo je stara navika. Emocionalni obrazac. Kao da ti se unutarnji kompas uvijek vraća na isto mjesto, iako si se kunula da ovaj put nećeš. Znaš sve racionalno. Čak i prepoznaš prve znakove. Ali negdje duboko postoji nada da će ovaj put, baš ovaj put, priča završiti drukčije. Da će onaj koji je hladan odjednom postati topao. Da će onaj koji bježi ostati. Da ćeš ti, ovaj put, biti dovoljno dobra da te netko ne napusti.
A onda opet isto.
Naravno, nije svaka žena koja je imala teško djetinjstvo osuđena na ovakve odnose. Nije sve unaprijed zapisano. Ljudi mijenjaju obrasce, i to često teže nego što izgleda iz vanjske perspektive. Ali po meni, prvi korak je ružna iskrenost. Ne prema svijetu. Prema sebi. Pitati se: što mi je ovdje poznato? Zašto me privlači baš ovaj tip muškarca? Je li riječ o ljubavi ili o starom osjećaju da moram zaslužiti mjesto pored nekoga?
To su bolna pitanja. Nitko ih ne voli jer kvare priču. A mi volimo priče. Volimo misliti da je sve stvar sudbine, lošeg tajminga, glupih muškaraca i nesretnih okolnosti. Lakše je tako. Ali kad se isti obrazac ponovi tri, četiri, pet puta, onda se čovjek mora malo zaustaviti i pošteno pogledati unatrag. Ne da bi krivio sebe. Nego da bi shvatio odakle vjetar puše.
Zato mislim da odgovor često stvarno leži u djetinjstvu. Ne kao presuda, nego kao objašnjenje. Ako si odrasla uz ljubav koja je bila uvjetovana, nestalna ili hladna, moguće je da će ti i u odrasloj dobi takav odnos djelovati kao domaći teren. A domaći teren nije uvijek siguran teren. Ponekad je samo poznat.
I možda je baš tu početak promjene. Ne u tome da “biraš bolje” kao da je to neka jednostavna kupovina u trgovini. Nego da naučiš prepoznati kad ti tijelo govori poznato, a ne dobro. Kad te nečiji nemir privlači jer je sličan staroj priči. Kad te tuđa nedostupnost tjera da se još jače trudiš, iako u dubini znaš da se ne bi trebala dokazivati za osnovno poštovanje.
Ne znam. Možda neke žene cijeli život ne love pogrešne muškarce, nego love konačno ono što im je nedostajalo kao djevojčicama. Pa se svaki put zalijepe za čovjeka koji obećava, a ne daje. Koji traje dok je lako. Koji se povlači čim treba ostati.
I onda jednog dana, ako imaju sreće i dovoljno boli, prestanu pitati: “Zašto opet on?” i počnu pitati nešto puno teže: “Zašto je meni ovo bilo toliko poznato?”
A to pitanje zna otvoriti vrata koja godinama nisu htjela da se otvore.
*Ovaj tekst je informativnog i osobnog karaktera, ne zamjenjuje razgovor s psihologom ili psihoterapeutom. Ako prepoznaješ sličan obrazac u vlastitom životu i to te iscrpljuje, stručna podrška može biti stvarno korisna.*
