Možda ću zvučati grubo, ali istina je često manje romantična nego što bismo htjele čuti: žene koje ponovno i ponovno ulaze u odnos s pogrešnim muškarcima vrlo često ne biraju samo njih. Biraju i poznat osjećaj. A to je već druga priča.
Ne govorim ovo iz nekog visoka, kao netko tko je sve riješio pa sad dijeli životne lekcije. Govorim iz promatranja, iz razgovora koje žene vode kad napokon sjednu i kažu: “Opet se isto dogodilo.” Nekad je riječ o curi od 24 godine koja se zaljubi u prvog koji joj pokaže pažnju, nekad o ženi od 39 koja se nakon razvoda zakune da će ovaj put biti pametnija, pa opet završi s nekim tko je emocionalno nedostupan. Godine se mijenjaju, scenarij ostaje previše sličan.
I tu dolazimo do te zajedničke osobine o kojoj se često govori u psihologiji odnosa: sklonost da se vlastita vrijednost traži kroz tuđu potvrdu. To ne znači da su te žene slabe, glupe ili “naivne”, kako ih okolina usput zna etiketirati. Znači samo da su se negdje usput naučile gledati kroz tuđe oči. Ako ih netko odabere, onda vrijede. Ako ih netko ne prestanu zvati tri dana, one se pitaju što su pogrešno rekle. Ako je muškarac topao pa hladan, to im djeluje kao izazov, ne kao crvena zastavica.
To je, po meni, srž problema. Ne u tome da su žene “bile previše dobre”, nego u tome što su naučile da ljubav treba zaslužiti. I onda ih baš zato privuku muškarci koji ne nude mir, nego napetost. Jer napetost im je poznata. Mir je, koliko god to čudno zvučalo, nekima gotovo sumnjiv.
Sjećam se jedne žene iz razgovora prije nekoliko godina, imala je oko trideset i dvije, rekla mi je: “Kad je normalan, meni je dosadno.” Nije to rekla s osmijehom, nego pomalo posramljeno, kao da priznaje nešto ružno o sebi. Ali meni je to zvučalo jako iskreno. Ne zato što je dosada problem sama po sebi, nego zato što je za nju “normalno” značilo nešto što nije navikla osjećati. Nije bilo drame. Nije bilo čekanja poruka do ponoći. Nije bilo tih malih psihičkih igara koje te drže budnom i uznemirenom. I onda joj je mir bio dosadan. Zapravo, bio joj je nepoznat.
Tu se često krije ono što ljudi pogrešno zovu “hemijom”. Nije uvijek privlačnost. Nekad je samo stara rana koja prepoznaje samu sebe. Muškarac koji je hladan, nejasan, povremeno nježan, a povremeno potpuno odsutan, može aktivirati osjećaj da žena mora još malo, još bolje, još strpljivije. Samo da ga konačno “dobije”. Ali istina je da se u takvoj igri najčešće ne dobije ljubav. Dobije se iscrpljenost.
Žena koja stalno privlači pogrešne muškarce često ima slabu granicu između ljubavi i dokazivanja. To je onaj trenutak kad više ne znaš voliš li nekoga ili samo želiš pobijediti vlastiti osjećaj da nisi dovoljno dobra. I onda se sve zamuti. Opravdava se loše ponašanje. Čeka se promjena. Gleda se njegov potencijal, ne njegova stvarnost. Uvijek ista priča, samo novo lice.
Naravno, nije pošteno sve svesti na jednu osobinu kao da je to jedini uzrok. Nije. Ali ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja se stalno vraća, onda je to upravo ta unutarnja glad za potvrdom. Žena koja je navikla da mora zaslužiti pažnju često će biti zaprepaštena muškarcem koji je dosljedan, stabilan i emotivno čist. Njoj to ponekad izgleda “prejednostavno”, čak i sumnjivo. A onaj koji joj malo da, pa malo uzme, djeluje uzbudljivo. Kao da se dogodio život, a ne navika.
I tu je zamka. Pogrešni muškarci rijetko dolaze s natpisom “evo me, bit ću tvoj problem”. Oni često izgledaju šarmantno, zabavno, samouvjereno. Znaju reći pravu stvar u pravom trenutku. Znaju stvoriti osjećaj posebnosti. A žena koja duboko u sebi još uvijek traži potvrdu hvata se baš za taj osjećaj da je izabrana. Nije ni čudo. To je kao voda nekome tko je dugo bio žedan.
Ali žeđ nije isto što i ljubav.
Možda je najtužnije to što mnoge žene tek kasnije vide obrazac. Kada već prođu godine. Kada se opet zateknu kako u ponoć gledaju u telefon i razmišljaju zašto on nije odgovorio. Kada shvate da ih ne boli samo taj čovjek, nego cijeli niz sličnih muškaraca i ista poznata praznina koju su nosile prije njega. Tada često kažu: “Pa ja stvarno imam problem s izborom.” I do neke mjere imaju. Ali još više imaju problem s odnosom prema sebi.
A to se ne mijenja preko noći. Ne mijenja se ni tako da sebi ponavljaš afirmacije dok ti iznutra sve treperi. Mijenja se kad naučiš prepoznati što te točno vuče. Je li to mir ili uzbuđenje? Je li to osoba ili osjećaj da moraš dokazati da vrijediš? Je li to ljubav ili stara rana koja traži poznat scenarij?
Nekad je dovoljno da žena prvi put iskreno kaže sebi: “Ovo me ne privlači zato što je dobro za mene, nego zato što mi je poznato.” Ta rečenica zna zaboljeti. Ali zna i osloboditi.
I možda, samo možda, sljedeći put neće biti presudno to koliko je netko zanimljiv na prvu, nego kako se osjećaš nakon tri tjedna, tri mjeseca, tri svađe i tri tišine. Jer prava bliskost se ne mjeri adrenalinom. Mjeri se mirnoćom. A to mnogima od nas treba puno vremena da naučimo.
*Ovo je tekst informativnog i osobnog karaktera, ne zamjenjuje razgovor s psihologom ili drugim stručnjakom. Ako prepoznaješ sličan obrazac u vlastitim odnosima i osjećaš da te to iscrpljuje, stručna pomoć može biti jako korisna.*
