Postoji jedna osobina zbog koje vas ljudi rijetko doživljavaju ravnodušno. Ili vas odmah zavole, jer im je lakše s vama nego s većinom, ili ih počnete nervirati već nakon pet minuta. I ne, nije stvar u tome da ste “previše” ovakvi ili onakvi u onom površnom, Instagram smislu. Riječ je o tome da ste autentični. Dosljedni sebi. Onaj tip osobe koja ne glumi da bi se svidjela svima.
Znam, zvuči jednostavno kad se tako napiše. Kao nešto što bi svatko trebao imati u malom prstu. Ali u praksi je to dosta teža stvar. Autentičnost nije samo iskrenost kad vam paše. Nije ni to da svima kažete sve što mislite, pa se poslije branite rečenicom “ja sam samo direktan”. Ne. To je jeftina verzija istine. Prava autentičnost je kad ste isti i kad vas hvale i kad vas ne razumiju. Kad ne mijenjate ton samo zato što ste u prostoriji s nekim važnim. Kad ne glumite skromnost ako ste zapravo ponosni na sebe. Kad ne radite od sebe verziju koja je ugodna za probavu drugima.
I tu nastaje problem. Jer ljudi vole iskrenost, ali samo do određene mjere. Vole kad ste “svoj čovjek”, ali ne i kad to znači da vam nije do malih društvenih igara. Vole kad kažete što mislite, ali ne i kad to ruši njihovu sliku o tome kako bi stvari trebale izgledati. Vole slobodu kod drugih, sve dok ta sloboda ne podsjeti njih same na sve kompromise koje su napravili da bi bili prihvaćeni.
Sjećam se jednog čovjeka kojeg sam upoznala prije nekoliko godina, u čekaonici kod zubara, od svih mjesta. Nije mi rekao ništa spektakularno, ali se u tri minute vidjelo da ne glumi. Nije se smijao svakoj rečenici, nije se pravio važan, nije pokušavao ostaviti dojam. Govorio je normalno. Mirno. I baš zato su ga neki odmah prihvatili, a neki nisu mogli smisliti njegovu “hladnoću”. A čovjek nije bio hladan. Samo nije prosipao energiju na svakoga. To je velika razlika.
Mislim da upravo takvi ljudi najviše dijele druge. Ne zato što žele izazvati reakciju, nego zato što im ne pada na pamet da se prilagođavaju do neprepoznatljivosti. I onda pola ekipe kaže: “Konačno neko normalan.” A druga polovica: “Zamislite ga, pametan, a ne trudi se svidjeti nam se.” Zanimljivo je koliko nas tuđa sloboda zna živcirati. Kao da nam pokazuje gdje smo se mi sami negdje uskratili.
< h2 >Zašto vas neki odmah obožavaju
Ljudi koji vole autentične osobe obično su umorni od glume. Umorni od toga da svi nešto kalkuliraju, mjere, paze kako će nešto zvučati, koliko će se puta javiti, kad će šutjeti, kad će se nasmijati. Autentična osoba im djeluje kao predah. Ne moraju pogađati što mislite. Ne moraju analizirati svaku poruku do jutra. Ne moraju čitati između redova jer su redovi uglavnom već dovoljno jasni.
Takvim ljudima autentičnost daje osjećaj sigurnosti. Znaju na čemu su. Znaju da ih nećete sutra ogovarati ako ste danas sjedili s njima na kavi. Znaju da ne gradite odnos na maski. I to je, iskreno, rijetka stvar. Možda i previše rijetka.
Osim toga, autentični ljudi često imaju neku vrstu unutarnjeg mira koju je teško objasniti. Ne znači da su uvijek smireni. Nisu. Ponekad su i nervozni, i nesigurni, i povrijeđeni. Ali ne pokušavaju od toga napraviti predstavu. Ne glume stabilnost koju nemaju. Kažu: “Danas mi nije dan.” I to je to. Nema ceremonije. Nema ukrašavanja.
Takva jednostavnost nekima djeluje osvježavajuće. Posebno ljudima koji su dugo živjeli u okruženju gdje se sve prikrivalo. Gdje se nije govorilo šta se stvarno misli. Gdje su svi znali da je netko nesretan, ali je svejedno na stolu stajala pristojna šutnja.
Zašto vas drugi ne mogu podnijeti
E, ovdje postaje zanimljivo. Jer dio ljudi ne podnosi autentičnost ne zato što ste vi stvarno nepristojni, nego zato što ih podsjećate na nešto što oni ne rade. Možda na hrabrost. Možda na slobodu. Možda na činjenicu da se i njihova maska može skinuti, samo što to nisu spremni priznati.
Autentična osoba često narušava tuđu udobnost. Nije vam lako manipulirati njome. Ne kupuje svaku priču. Ne nasmijava se iz obaveze. Ne kaže “da” kad misli “ne”. I to nekima zvuči kao grubost. A zapravo je samo granica.
I tu je srž cijele stvari: ljudi često ne mrze vas, nego osjećaj koji im vi izazivate. Ako ste navikli udovoljavati, tuđa dosljednost vam može biti bolna. Ako ste navikli biti svima dostupni, netko tko bira kome će dati sebe može djelovati sebično. Ako ste cijeli život glumili, netko tko ne glumi može vas čak i naljutiti, jer vam ruši izgovore.
Meni je trebalo dosta vremena da prestanem misliti kako je moje pravo lice problem. Dugo sam pokušavala biti “lakša za druge”. Smiješnija. Blaža. Tolerantnija nego što zaista jesam. I nije da je to bilo potpuno lažno, ali je bilo napola izrezano. Kao da stalno iz sebe vadite dijelove koji bi nekoga mogli smetati. S vremenom se od toga čovjek umori. I postane nekako tup.
< h2 >Autentičnost nije isto što i tvrdoglavost
Ovo je važna razlika, jer se često miješa. Autentičnost nije opravdanje za bezobrazluk. Nije izgovor da kažete sve što vam padne na pamet pa da potom slegnete ramenima i kažete: “Takav sam.” To nije karakter, to je nekad samo nedostatak samokontrole.
Prava autentičnost ima i toplinu. Ima i odgovornost. Znaš tko si, ali znaš i da tvoja istina nije dozvola da povrijediš drugoga bez razmišljanja. Možeš biti jasan, a ne okrutan. Možeš biti svoj, a ne naporan. To je ona fina linija koju mnogi pređu pa se onda čude što ih ljudi ne vole.
Ali ako ste osoba koja posjeduje tu pravu, tihu autentičnost, onda vjerojatno već znate da vas neće svi voljeti. I možda je to i dobro. Jer kad vas svi vole, često znači da ste se malo previše prilagodili. A kad vas dio ljudi ne podnosi, to ponekad znači da ste još uvijek cijeli.
Ja danas puno više vjerujem ljudima koji me malo zbune, ali mi djeluju stvarno, nego onima koji su svima isti. Nema tu neke savršene matematike. Samo osjećaj. Onaj stari, nepouzdan, ali često točan osjećaj da je pred vama netko tko ne glumi verziju sebe za tuđu upotrebu.
I možda je baš to razlog zašto pola ljudi takve osobe voli, a pola ih ne može smisliti. Ne zato što su one posebne na neki spektakularan način, nego zato što su rijetke u svijetu u kojem mnogi stalno pregledavaju sebe kao da su roba na polici. A vi? Jeste li ikad imali osjećaj da vas ljudi vole baš zbog onoga što drugi u vama ne mogu podnijeti?
