Mislim da se mnoge žene iznenade kad shvate koliko se muškarci ponekad vežu za stvari koje uopće nisu spektakularne. Nisu to uvijek velike geste, skupi pokloni ni scene kao iz filma. Nekad je dovoljno nešto vrlo malo, gotovo neprimjetno, a on već danima nakon toga vrti tu scenu u glavi kao da mu se desilo nešto važno.
I da, govorim ovdje iz onog ljudskog kuta, iz promatranja i razgovora koje sam vodila godinama, a ne kao da imam neku tajnu formulu za ljubav. Jer nemam. Ali imam osjećaj da se muškarci često “obore s nogu” upravo onda kada žena ne pokušava nikoga osvojiti. Kad je jednostavno svoja. Kad ne glumi. Kad ne zna da na nekoga djeluje baš toliko.
1. Kad se nasmije iskreno, bez kontrole i bez mode
Postoji nešto razoružavajuće u ženskom smijehu koji nije namješten. Ne mislim na onaj glasan, filmski smijeh koji se čuje preko cijelog lokala, nego na onaj trenutak kad joj nešto stvarno bude smiješno pa joj se lice promijeni bez plana. Oči zasjaje, ramena se opuste, i odjednom cijela osoba izgleda življe.
Muškarci to često pamte. Ne zato što je smijeh neka čarobna tehnika zavođenja, nego zato što djeluje stvarno. U vremenu kad svi pomalo pazimo kako izgledamo, kako govorimo, kako sjedimo, kako nas drugi vide, iskren smijeh je kao mali prozor kroz koji vidiš nekoga bez oklopa.
Sjećam se prijateljice koja je uvijek mislila da muškarce najviše privlači savršen izgled. A onda mi je jednom ispričala kako joj je jedan dečko nakon tri susreta rekao da mu je najljepše kod nje to što se smije “kao da joj nije stalo hoće li izgledati glupo”. Ona je bila uvjerena da je primijetio njezinu kosu. Nije. Primijetio je njezinu opuštenost. I to ga je, očito, dokrajčilo.
Možda je baš u tome stvar. Ne u tome da žena stalno bude nasmijana, nego da se usudi pokazati trenutak slabosti, radosti, spontanosti. To je puno privlačnije od savršeno uvježbanog izraza lica.
2. Kad sluša kao da ga zaista čuje
Ovo je, po meni, jedna od onih stvari koje ljudi olako potcijene. Svi vole pričati o izgledu, kemiji, dodiru, pogledu. A onda se ispostavi da mnoge muškarce najviše pogodi ona žena koja ih sluša na način da se osjećaju viđeno. Ne saslušano tek toliko, nego stvarno viđeno.
Ne znači to da žena mora klimati glavom na svaku njegovu rečenicu ili glumiti terapeuta. Dovoljno je da ne prekida, da ne hvata svaku riječ da bi odmah dala savjet, da ne okreće razgovor natrag na sebe nakon dvije minute. Kad muškarac osjeti da ga netko prati u razgovoru bez žurbe, često se otvori više nego što je planirao.
I tu postoji nešto vrlo nježno. U onom “pričaj mi još” ili “čekaj, stvarno ti je to smetalo?” leži jedna tihog vrsta privlačnosti. Jer čovjek se, volio on to priznati ili ne, zalijepi za onoga pored koga može biti malo manje tvrd. Malo manje napet. Malo manje na oprezu.
Jednom mi je jedan poznanik rekao da ga je kod njegove žene najviše osvojilo to što ga je, dok je pričao o poslu, gledala kao da ga ne procjenjuje. Nije ni bila neka velika tema, pričao je o glupom sastanku i kolegi koji ga nervira. Ali ta njezina pažnja, bez mobitela u ruci, bez požurivanja, bez onog “aha, da, znam”, ostala mu je u sjećanju. Iako se to ne kaže naglas toliko često, muškarcima prija osjećaj da ih netko čuje bez borbe za riječ.
3. Kad se ponaša prirodno, a ne kao da stalno mora impresionirati
Ovo je možda najpodcjenjenija stvar od svih. Žena koja ne pokušava stalno dokazati da je posebna često ostavi puno jači dojam od one koja se trudi svaki trenutak pretvoriti u predstavu. Ima nešto nevjerojatno privlačno u jednostavnosti. U tome da neko sjedne, skine jaknu, naruči kavu, i bude normalan. Prisutna. Bez poze.
Muškarci osjete kad je žena opuštena u vlastitoj koži. Ne treba joj publika, ne treba joj potvrda svakih deset minuta, ne igra neku ulogu koja se raspada čim nestane pažnje. To ne znači da se ne dotjeruje ili da joj nije stalo do dojma. Naravno da joj je stalo. Ali nije joj cijeli identitet na tome da bude “najzanimljivija osoba u prostoriji”.
Ne znam zašto baš to tako djeluje, ali djeluje. Možda zato što danas svi živimo pod nekim tihim pritiskom da budemo viši, ljepši, pametniji, smireniji nego što jesmo. A kad se pojavi žena koja ne glumi savršenstvo, nego ima svoj ritam, svoje male čudnovatosti, svoj način pričanja, svoj osmijeh kad se zbuni — to nekako razbije suhu, predvidljivu atmosferu.
I još nešto: muškarca često obori s nogu baš to što žena ne lovi njegovu pažnju. Nije mu oko vrata, nije očajna, nije gladna potvrde. A opet je topla. Zanimljiva. Prisutna. Takva kombinacija zna biti opasna, i to na onaj lijep način.
Na kraju, ako mene pitaš, muškarce rijetko osvoji neka velika strategija. Više ih pogodi osjećaj koji žena u njima probudi. Da su opušteni. Da su bitni. Da ih netko vidi bez da ih pokušava popraviti. I možda baš zato najjače djeluju stvari koje žena radi nesvjesno, dok misli da je to samo još jedan običan razgovor, običan smijeh, običan susret.
Možda je i ljepota u tome što se takve stvari ne mogu glumiti dugo. Prava iskrenost uvijek nekako ispliva. A što ti misliš — jesu li muškarci doista toliko jednostavni, ili ih samo mi žene ponekad pogrešno čitamo?
