Sjećam se jedne večere iz djetinjstva, sasvim obične, porodične, sto je bio prepun tanjira, a ja sam imala možda devet ili deset godina. Ne znam više ni šta je bilo za ručak, ali pamtim jednu rečenicu kao da je juče izgovorena: „Prestani plakati, nije to ništa.“
Nije bio kraj svijeta, naravno. Dijete sam, što bi se reklo, zbog sitnice zaplakalo. Ali meni ta rečenica nije ostala zbog suza, nego zbog osjećaja koji je ostao poslije nje. Kao da je neko ugasio svjetlo u meni i rekao: tvoje osjećanje nije baš dobrodošlo ovdje.
Kasnije, kad sam odrasla i kad sam već počela malo bolje razumijevati ljude, shvatila sam da roditelji vrlo često ne govore pogrešne stvari zato što su hladni ili loši. Nego zato što su i sami tako odrastali. Prenose ono što su čuli, bez mnogo razmišljanja. I onda, nesvjesno, rade nešto što dijete pamti dugo, dugo. Nekad i zauvijek, ako se s tim ne poradi.
Ako iskreno želite sretno dijete, ima nekoliko rečenica koje je dobro prestati ponavljati. Ne zato što je svaka riječ sudbonosna, nego zato što se djeca od riječi stvaraju jednako kao i od zagrljaja, pogleda i tišine. Neke rečenice hrane sigurnost. Druge je polako ruše.
1. „Prestani plakati, nije to ništa“
Ovo je vjerovatno najčešća, a možda i najopasnija rečenica. Izgovara se brzo, gotovo automatski. Dijete se udari, naljuti, razočara, prepadne — i umjesto da dobije utjehu, dobije poruku da je njegova reakcija pretjerana.
A nije poenta u tome da odrasli treba da dramatično potvrdе svaku suzu. Poenta je u tome da dijete uči razumjeti vlastito unutrašnje stanje. Ako mu stalno govorimo da „nije ništa“, ono polako počne vjerovati da ni njegovo osjećanje nije ništa.
Bolje je reći: „Vidim da ti je teško.“ Ili: „Znam da te to povrijedilo.“ To ne znači da se od svakog pada pravi tragedija. Samo znači da dijete ne mora biti samo sa svojim osjećajem.
2. „Ako ne budeš dobar, mama/tata neće te voljeti“
Ovo zvuči kao prijetnja izrečena u afektu. Nekad roditelj to kaže da bi dijete odmah prestalo s nečim opasnim, napornim ili tvrdoglavim. Ali problem je što dijete ne čuje pedagogiju. Dijete čuje mogućnost napuštanja.
Zamislite mali mozak koji to mora preraditi. „Ako pogriješim, možda me neće voljeti.“ Tu se već rađa strah, a strah nije ista stvar kao disciplina. Strah kratkoročno može zaustaviti ponašanje, ali dugoročno pravi nemir, nesigurnost i onaj neugodni osjećaj da ljubav treba zaslužiti savršenošću.
Mnogo je zdravije reći: „Volim te, ali ovo ponašanje nije u redu.“ To dijete može razumjeti. Ljubav ostaje. Granica također.
3. „Zašto ne možeš biti kao tvoj brat/sestra/komšijino dijete?“
Eh, ova rečenica zna biti baš otrovna, iako se često izgovara uz dobru namjeru. Roditelji misle da će dijete tako dobiti motivaciju. U praksi dobije osjećaj da nikad nije dovoljno dobro.
Poređenje je varljivo. Ne govori djetetu šta da radi, nego mu govori ko nije. A kad se dijete stalno mjeri prema nekom drugom, počinje gledati sebe kroz tuđe uspjehe, tuđe ocjene, tuđu poslušnost, tuđu „lakoću“. I onda kasnije, kao odrasla osoba, stalno misli da kasni za svima.
Sjećam se jedne prijateljice koja mi je u tridesetoj rekla da se i danas osjeća kao „pogrešan model djeteta“ u vlastitoj kući. To je ostalo duboko. A nastalo je od rečenica koje su na prvi pogled zvučale kao bezazleno poređenje.
Mnogo je pametnije reći: „Ti si ti. Hajde da vidimo šta je za tebe dobro.“ Nije uvijek lako, ali je poštenije.
4. „Nemoj da me sramotiš“
Ovo dijete ne čuje kao molbu za lijepo ponašanje. Čuje kao poruku da je njegovo postojanje teret. A to je veliki teret za tako malo biće.
Kad roditelj kaže „nemoj da me sramotiš“, dijete često nauči da gleda svijet kroz tuđi pogled. Ne kroz svoje vrijednosti, ne kroz svoje granice, nego kroz pitanje: „Kako izgledam drugima?“ Tako se stvara stid. A stid je tvrd i tiho se uvlači u odrasli život. Kasnije se prepoznaje u prevelikom ugađanju, u strahu od greške, u osjećaju da uvijek treba biti „uredan“, „pristojan“, „pod kontrolom“.
Bolje je reći: „Ovo ponašanje nije prihvatljivo.“ Mnogo je jasnije. Dijete zna šta je problem. Ono samo ne postaje problem.
5. „Ma zaboravi to, preosjetljiv/a si“
Ova rečenica se često kaže iz umora. Roditelj je možda iscrpljen, nervozan, nema više strpljenja za objašnjavanje. Ali dijete koje stalno čuje da je „preosjetljivo“ vrlo brzo nauči da ne vjeruje sebi.
Počne misliti da pretjeruje. Da mu je sve „previše“. Da nešto s njim nije u redu jer osjeća jače, dublje ili sporije od drugih. A često to nije mana. Često je to samo temperament. Osjetljivo dijete može biti obilježeno kao teško, a zapravo mu treba više razumijevanja, više strpljenja i malo manje grubih etiketa.
Umjesto toga može se reći: „Vidim da te je to pogodilo.“ Ili: „Hajde da pričamo o tome.“ To je sasvim druga vrsta odgoja. Tiša. Mekša. A često i zdravija.
Djeca pamte ton, ne samo riječi
Nije sve u samoj formulaciji. Nekad će roditelj izgovoriti i nespretnu rečenicu, pa će dijete ipak osjetiti sigurnost jer zna da je voljeno. Djeca su, srećom i nesrećom, vrlo osjetljiva na nijanse. Pamtе ton, pogled, pauzu prije odgovora, način na koji ih neko dotakne po ramenu.
Zato se roditeljstvo ne vrti samo oko toga šta se govori, nego i kako se govori. Jedna ista poruka može zvučati kao kazna ili kao granica. Može od djeteta napraviti nekog ko vjeruje sebi, a može ga naučiti da se skuplja u sebi i ćuti.
I da, niko od nas neće uvijek govoriti savršeno. Niti treba. Roditeljstvo nije školski ispit. Biće dana kad ćete i vi izdahnuti, pregristi jezik, pa kasnije požaliti što ste nešto rekli. To je ljudski. Ali vrijedi barem stati na trenutak i pitati se: da je neko ovako pričao meni kad sam bio dijete, kako bih se osjećao?
Možda je to najpoštenije pitanje koje roditelj sebi može postaviti.
*Ovo je opće razmišljanje i ne zamjenjuje savjet psihologa ili drugog stručnjaka, posebno ako dijete pokazuje izraženu tjeskobu, povlačenje ili probleme u ponašanju. Ako vas nešto ozbiljno brine, dobro je potražiti stručnu pomoć.*
