Ne volim baš tu sintagmu “pametne žene”, jer zvuči kao da postoje one koje sve rade kako treba i one druge. U stvarnom životu to je puno neurednije. I iskreno, svaka od nas je barem jednom objavila nešto što bi danas najradije obrisala prije nego što je ijedna osoba stigla kliknuti “sviđa mi se”.
Ali ima nešto zanimljivo u načinu na koji društvene mreže izvlače iz nas to najnesigurnije, najglasnije i najbrže. Pogotovo kad smo umorne, povrijeđene, zaljubljene ili se trudimo dokazati da nam je baš dobro. Tada objava više nije samo objava. Postane poruka bivšem, test za prijateljice, mali vapaj za potvrdom ili pokušaj da se pred svima glumimo mirne dok nam se iznutra sve trese.
Psiholozi često napominju da nije problem u tome što žena objavi nešto “pogrešno” tu i tamo, nego u obrascu. U onim stvarima koje stalno vraćaju pažnju na vanjsku potvrdu, stvaraju pogrešnu sliku o nama ili nas kasnije ostave s neugodnim osjećajem. I tu se ne radi o moraliziranju. Više o tome da neke objave jednostavno ne rade dobro ni za glavu ni za dušu.
1. Objave koje su očita poruka jednoj osobi
Svi smo vidjeli te storije. Nema imena, ali svi znamo kome su namijenjeni. Jedna rečenica, tamna pozadina, pjesma koja “slučajno” govori baš sve. I onda očekujemo da će druga strana shvatiti, zažaliti, javiti se, pokajati se.
Problem je što takve objave rijetko donose ono što stvarno želimo. Ako želiš razgovor, dobiješ publiku. Ako želiš jasnoću, dobiješ nagađanja. A ako želiš dostojanstvo, vrlo lako završiš u vlastitoj drami koja izgleda mnogo gluplje kad se kasnije pročita nego kad se objavljuje u ponoć, s knedlom u grlu.
Nije sramota biti povrijeđena. Sramota je često samo to što tu bol iznesemo pred pola interneta umjesto pred pravog čovjeka ili pred nekoga tko nam može pomoći da je razmrsimo.
2. Previše savršen život koji ne postoji
Ovo je možda najumornija vrsta objava. Sve izgleda blistavo: ručak kao iz časopisa, kosa savršena, osmijeh na plaži, “spontani” izlazak koji je očito organiziran tri dana ranije. I nema tu ništa loše u lijepoj fotografiji. Svi volimo nešto lijepo pogledati. Ali kad to stalno postane jedina verzija nas, onda više ne objavljujemo život nego reklamu za život.
Psihološki gledano, problem je što takav prikaz često hrani osjećaj da vrijedimo samo kad izgledamo besprijekorno. A to je klizav teren. Jer čak i žena koja uopće nije nesigurna može s vremenom početi vjerovati da smije pokazati samo urednu, nasmijanu verziju sebe. Sve ostalo se briše. Umor, kašnjenje, nered, suze, obična dosada. Kao da nije ljudski ako nije estetski.
I da budem iskrena, meni su najljepše objave one gdje se prepozna život. Malo haosa. Malo iskrenosti. Malo mesa, a ne samo glazure.
3. Objave nakon prekida ili svađe
Ovo je ona faza kad žena iznenada postaje pjesnikinja, filozofinja i taktičarka u isto vrijeme. Objavi citat o samopoštovanju, pa fotografiju iz izlaska, pa stori s čašom vina, pa još nešto tipa “neki ljudi dobiju ono što zaslužuju”. I sve to, naravno, “nije zbog nikoga”.
Možda nije zbog nikoga na papiru. Ali duboko u sebi često jeste.
Psiholozi bi rekli da ovakve objave rijetko služe smirenju. Češće produže jednu emotivnu epizodu koja bi možda već krenula slabjeti da je ostala izvan ekrana. Jer svaki lajk postaje novo malo ubrizgavanje nade. Svaki pogled provjera da li nas još vidi. I tako se bol održava živom.
Nekad je puno zdravije ne objaviti ništa. Popiti kavu s prijateljicom. Otići u šetnju. Zaplakati bez publike. Zvuči manje dramatično, ali često je baš to ono što stvarno pomaže.
4. Pretjerano dijeljenje privatnih stvari
Nije svaka iskrenost dobra za internet. To sam naučila dosta kasno. Postoje stvari koje su previše nježne, previše svježe ili previše naše da bi ih iznijeli pred ljude koji nas ni ne poznaju. Ako si prošla kroz bolest, raskid, obiteljski lom, problem na poslu ili neki duboko osobni strah, nije obavezno da to odmah postane sadržaj.
Neki ljudi imaju potrebu sve objašnjavati javno, kao da će ih tek tada drugi razumjeti. Ali internet nije baš pažljiv svjedok. On uzme dio priče, izvuče ga iz konteksta i ostavi te sama s onim što si rekla u trenutku slabosti.
To ne znači da treba šutjeti o teškim stvarima. Naprotiv. Ali birati kome i kako nešto govoriš nije skrivanja istine. To je čuvanje sebe.
5. Objave radi tuđe potvrde
Ovo je muka koju mnogi prepoznaju, iako se rijetko priznaje naglas. Objaviš nešto ne zato što ti je važno, nego zato što želiš vidjeti reakciju. Jesam li lijepa? Jesam li zanimljiva? Jesam li poželjna? Jesam li još uvijek tu, u nečijoj glavi?
Tu društvene mreže postanu mala klopka. Svaki pregled, svaki lajk, svaki izostanak reakcije postane mjerilo vrijednosti. I vrlo brzo žena više ne objavljuje iz radosti nego iz potrebe da se umiri kroz tuđe oči.
A tu, iskreno, nema mira. Samo kratkotrajno olakšanje koje traje do sljedećeg otvaranja aplikacije.
6. Sve što bi kasnije mogle žaliti zbog sebe, a ne zbog drugih
Ovo je možda najvažnija stvar, i najmanje spektakularna. Nije pitanje hoće li se drugi nasmijati, komentirati ili zaboraviti. Pitanje je: hoće li tebi sutra biti neugodno kad to opet vidiš?
Jer jedna je stvar biti spontana. Sasvim druga biti vođena impulsom koji poslije ostavi gorak okus. Ako znaš da ćeš se ujutro pitati “zašto sam ovo objavila”, možda je to već odgovor.
Pamet nije u tome da nikad ne pogriješiš. To ne postoji. Pamet je ponekad samo sitna pauza prije objave. Pet sekundi. Jedan dubok udah. Pitanje: objavljujem li ovo jer mi je stvarno važno ili jer mi je trenutno teško?
To pitanje zna biti neugodno. Ali je poštenije od deset objašnjenja kasnije.
I možda je baš to ono što se s godinama nauči: ne moraš sve što osjetiš odmah pretvoriti u javni dokaz. Neke stvari su nježnije kad ostanu samo tvoje. A neke objave, koliko god bile primamljive u tom trenutku, jednostavno nisu vrijedne mira koji ćeš izgubiti poslije.
*Ovo je tekst općeg karaktera i ne zamjenjuje razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom ako osjećaš da te društvene mreže ozbiljno opterećuju, potiču tjeskobu ili narušavaju samopouzdanje.*
