Nije mi prvi put da čujem ovu rečenicu u nekom kafanskom razgovoru, usput, kao da se govori o vremenu ili cijeni goriva: oženjeni muškarci najčešće ne varaju s nekom “savršeno lijepom” ženom, nego s onom koja ih **vidi**. I iskreno, uvijek me malo zaboli kad se to svede na jednu osobinu, kao da postoji neki čarobni ključ koji otvara tuđa vrata. Ali ima nešto u tome što ljudi ponavljaju s godinama iskustva, i u tome nema baš puno romantike.
Ta osobina je najčešće — dostupnost, ali ne samo fizička. Nego emocionalna dostupnost. Žena koja sluša bez puno pitanja. Koja se smije njegovim problemima kao da su simpatični, a ne teret. Koja ne traži odmah objašnjenje, ne traži račun, ne traži dokaz da je on dobar muž ili dobar čovjek. Ona postane mjesto gdje se muškarac osjeća lakše nego kod kuće. A čovjek, kad je umoran od svakodnevice, zna biti opasno slab na osjećaj lakoće.
Naravno, to ne znači da je “kriva” ona koja sluša. Nije poanta u tome da se ženu optuži zato što je bila prisutna, to je baš lijena i nepravedna logika. Poanta je u tome da se varanje vrlo često ne počinje tijelom, nego razgovorom. Porukom u kasne sate. “Kako si?” koja stvarno zvuči kao pitanje, a ne kao uljudnost. Nekad je dovoljan osjećaj da ga netko ne prekida, da mu ne drži lekciju, da mu ne broji greške iz prošlog mjeseca.
I tu nastaje ona neugodna istina koju ljudi ne vole priznati: mnogi muškarci ne traže nužno novu ljubav, nego novu verziju sebe. Onu koja je opuštenija, poželjnija, manje kriva, manje umorna, manje nalik čovjeku koji ujutro ustaje s mislima o kreditima, djeci i obavezama. Žena koja ga gleda kao da je i dalje zanimljiv, važan, poželjan, kao da nije samo još jedan tip u papučama koji čeka da se skuhaju makaroni.
I zato ta osobina često izgleda kao toplina. Kao razumijevanje. Kao strpljenje. Nekad i kao tiha divljenje. Žena koja ga ne napada, ne guši, ne moralizira. A ako je on u kući već dugo navikao da se osjeća kritizirano, bezvrijedno ili nevidljivo, onda će ga upravo takva žena privući kao voda usred ljeta. Ne zato što je nužno bolja od njegove supruge, nego zato što je drugačija od onoga što trenutno živi.
Ali ovdje bih stala i rekla jednu stvar koja mi je uvijek važna: varanje nije samo priča o “drugoj ženi”. To je često priča o praznini koju je neko nosio godinama, pa umjesto da je pogleda u oči, on je pokušao zakrpati tuđom pažnjom. I to obično ne završava dobro. Jer praznina se ne liječi komplimentom. Ne liječi se ni porukom “samo ti mene razumiješ”. To kratko potraje, pa se sve opet vrati.
Sjećam se jednog starijeg čovjeka koji mi je, nakon nekoliko čašica, rekao nešto što nisam zaboravila. Nije se pravdao, samo je zvučao umorno. Rekao je: “Nije me ona zavela. Ja sam samo bio gladan da me neko sluša.” I to me pogodilo baš zato što je bilo ružno i iskreno u isto vrijeme. Ljudi vole imati uredne priče, u kojima je sve jasno: neko je dobar, neko je loš, neko je prevario, neko je nasjeo. A stvarnost je često mnogo jadnija i mnogo ljudskija.
Najčešće, žena s kojom oženjen muškarac upadne u priču ima jednu ili više ovih crta: pažljiva je, nenametljiva, duhovita, zna ga nasmijati, ne pritiska ga odmah, daje mu osjećaj da može biti “opravdan” takav kakav je. Ponekad je i mlađa, što u muškoj glavi automatski znači svježina, potvrda, dokaz da još uvijek “vrijedi”. Ali opet, nije stvar samo u godinama. Ima žena od četrdeset koje su mladima po energiji, i djevojaka od dvadeset koje su hladne kao zid. Poenta je u onom osjećaju da si negdje primijećen bez uslova.
A to je, ako ćemo iskreno, vrlo opasna kombinacija za čovjeka koji već ima pukotine u braku, ali nema hrabrosti da ih imenuje.
Ne volim kada se o ovome govori kao da su muškarci neka vrsta robota koji ne znaju šta rade. Znaju. Vrlo dobro znaju. Možda ne isplaniraju sve od početka, možda se najprije samo dopisuju “iz dosade”, možda se uvjere da je to bezazleno. Ali čovjek ne završi u tuđem krevetu preko noći. Uglavnom prvo završi u tuđoj pažnji. U tuđem razumijevanju. U tuđem “ma nije to ništa”. I tek onda, kad se već navuče na taj osjećaj, počne da opravdava sam sebe.
Šta onda ostaje? Ostaje nelagodna istina da se prevara puno češće hrani onim što fali u vezi nego onim što je nova osoba “posebno posjedovala”. Ta posebna osobina nije uvijek ljepota, nije uvijek mladost i nije uvijek neka dramatična strast. Najčešće je to sposobnost da čovjeku daš osjećaj da još uvijek postoji. Da ga neko želi, sluša i ne odbacuje odmah.
Možda je baš zato ova tema toliko odbojna, jer nas tjera da gledamo u ono što ljudi stvarno traže jedni od drugih. Ne idealnu ljubav. Ne savršen brak. Nego malo pažnje, malo potvrde, malo osjećaja da nisu samo funkcija u tuđem životu.
I sad, kad sve to znam, ostaje mi samo pitanje koje nije ni malo ugodno: da li ljudi varaju zato što naiđu na “tu osobinu” kod nekog drugog, ili zato što su kod kuće odavno prestali osjećati da je imaju?
*Ovo je opće razmišljanje i nije zamjena za razgovor sa psihologom, terapeutom ili stručnjakom za odnose ako se u vezi ili braku suočavate s prevarom, nepovjerenjem ili emocionalnom krizom.*
