Kad se ova tema spomene u društvu, gotovo uvijek krene ista priča. Neko kaže da muškarce najviše privlači izgled. Neko drugi tvrdi da je presudna savršena figura. Treći će se zakleti da je sve u samopouzdanju, a četvrti će odmah dobaciti da je dovoljno “samo biti prirodna”. I svi su, donekle, u pravu. A opet, niko nije sasvim u pravu.
Znam, zvuči kao izgovor za komplikovanje nečega što bi trebalo biti jednostavno. Ali nije. Ljudi ne padaju na jedan detalj kao da su roboti kojima je programirana samo jedna tipka. Privlačnost je mnogo više nalik onom osjećaju kad uđeš u prostoriju i odmah znaš da ti je neko simpatičan, iako još niste razmijenili ni pet rečenica. Ne možeš to uvijek objasniti. Osjetiš. I gotovo.
Mislim da muškarce, barem one zrelije i emotivno stabilnije, najviše privlači nešto što se često ne vidi odmah: žena koja djeluje kao da je dobro u vlastitoj koži. Ne savršeno. Ne uvijek nasmijano. Ne glumljeno samouvjereno. Nego žena koja ne djeluje izgubljeno u sebi. Takva žena ima neku unutrašnju težinu, neku mirnoću koja se ne može isfejkirati.
Postoji ogromna razlika između žene koja zna ko je i žene koja to samo pokušava izgledati. Muškarci to osjete, čak i kad ne znaju objasniti zašto. Nije to neka mistika. Jednostavno, kad je neko stalno napet, stalno traži potvrdu, stalno se izvinjava za svoje postojanje, to umara. A kad je neko lagan u svom držanju, kad ne mora svakih pet minuta dokazivati da vrijedi, to djeluje privlačno. Vrlo privlačno.
Ali hajde da budemo iskreni: izgled i dalje ima ulogu. Naravno da ima. Nije problem priznati nešto očigledno. Samo što izgled nije ono što većina ljudi misli da jeste. Nije stvar u tome da žena mora izgledati kao s naslovnice, niti da ima tačno određene mjere. Mnogo češće je riječ o načinu na koji nosi sebe. Neka žena može biti prosječne građe, bez ikakvog “savršenog” lica, pa da svejedno ostavi jači utisak od one koja je objektivno lijepa, ali ukočena, hladna ili kao da joj je sve mrsko.
Jedna od stvari koju muškarci često vole, a rijetko će to glasno reći, jeste ženska toplina. Ne servilnost, ne podilaženje, nego toplina. Onaj osjećaj da je pored nje prostor živ, a ne hladan. Da se možeš opustiti. Da nemaš osjećaj da će te svaka rečenica pretvoriti u pogrešnu osobu. To je za muškarca često mnogo veći afrodizijak od savršenog make-upa ili skupih cipela, iako će rijetko koristiti tu riječ jer zvuči previše ozbiljno za nešto što je zapravo vrlo jednostavno.
Još nešto se stalno potcjenjuje: smisao za humor. Ne samo “da zna biti zabavna”, nego da zna uhvatiti život bez prevelike dramatizacije. Muškarce često privlači žena s kojom mogu da se smiju na glupe stvari, da razigraju razgovor, da u njenom društvu ne moraju stalno biti na oprezu. Takva lakoća je velika stvar. Ogromna. Jer u stvarnosti se mnogi muškarci već ionako osjećaju kao da moraju stalno biti jaki, stabilni, sposobni, pribrani. Kad naiđu na ženu koja unese vedrinu bez pritiska, to im ostane u pamćenju.
Naravno, postoji i ono što je malo teže priznati: mnoge muškarce privlači žena koja ima svoj život. Svoj ritam. Svoje interese. Svoje granice. Ne žena koja se pravi nedostižna, nego žena koja jednostavno ne živi samo kroz odnos. To je velika razlika. Kad muškarac osjeti da ti nisi došla da ga spasiš od njegove praznine, niti da on tebe treba ispuniti kao praznu posudu, odnos odmah dobije zdraviju energiju. Nema tog stiskanja, tog očajničkog držanja za nekog kao za zadnju slamku.
Ipak, tu dolazimo do dijela koji mnogi ne vole čuti: muškarce ne privlači kontrola. Ne privlači stalno provjeravanje. Ne privlači žena koja u prvim danima već vodi rat u glavi, pretpostavlja izdaju, analizira svaku poruku i očekuje da neko čita misli. To ne znači da muškarci vole emocionalno plitke žene. Nipošto. Ali vole osjećaj da je s njima moguće normalno disati. Da odnos nije ispit. Da ljubav nije poligon za dokazivanje.
Meni se čini da je jedna od najvećih zabluda upravo ta da muškarci žele “teške” žene ili da im je dovoljno samo fizičko. Ima takvih, naravno, kao što ima svakakvih ljudi. Ali ako pričamo o onome što zaista ostaje, onda je to kombinacija: privlačnost, toplina, karakter, osjećaj sigurnosti i ono neuhvatljivo nešto zbog čega poželiš da još malo ostaneš u blizini te osobe. Nema tu formule koja radi svaki put. Ima samo dobrih i loših susreta.
Možda je baš zato ova tema toliko često pogrešno objašnjena. Ljudi vole jednostavne odgovore, a odnos među dvoje ljudi rijetko je jednostavan. Muškarca može privući način na koji žena govori, kako se smije, kako gleda kad sluša, kako se ponaša prema ljudima koji joj ništa ne mogu dati. Ponekad ga privuče njena nježnost. Ponekad karakter. Ponekad energija. Ponekad i neka rana koju ne zna imenovati. I to je već druga priča, ona dublja, za koju bi trebalo više iskrenosti nego što je obično spremno priznati.
Na kraju, ako bih morala reći šta muškarce zaista privlači kod žena, rekla bih ovo: ne samo ljepota, ne samo tijelo, ne samo samopouzdanje. Privlači ih osjećaj da je pored te žene lakše biti čovjek. To je, po meni, mnogo jače od svega ostalog.
I možda je baš to pitanje koje vrijedi ostaviti otvoreno: koliko često ljudi zapravo traže fizičku privlačnost, a koliko zapravo traže mir, toplinu i nekoga uz koga se ne moraju stalno dokazivati?
*Ovaj tekst je općeg informativnog karaktera i ne zamjenjuje savjet stručnjaka ako imate poteškoće u odnosima ili emocionalnom funkcioniranju. Ako vas ova tema lično dotiče, razgovor s psihologom može biti koristan.*
