Teško je reći kad sam prvi put čula onu rečenicu: “Samo pusti, karma će svoje.” Vjerovatno negdje na kafi, od žene koja je prošla više nego što je mogla lijepo ispričati u dvije minute. Sjedila je mirno, miješala kašičicu u šolji i govorila to kao činjenicu, ne kao utjehu. I ja sam tada kimnula glavom, iako sam u sebi mislila: da, lijepo zvuči, ali da li se to stvarno vraća?
Pitanje nevjerstva i karme uvijek izazove neku posebnu vrstu uzdaha. Ljudi odmah postanu ili vrlo sigurni ili vrlo oprezni. Jedni kažu da se sve vrati, drugi da život nije tako uredan pa da svako dobije “svoje”. Istina je vjerovatno negdje između, ali nije to ona uredna istina koja se lako stavi u jednu rečenicu. Nije ni tema zbog koje se čovjek osjeća pametno. Više je tema zbog koje se sjetiš vlastitih rana, tuđih laži i onih noći kad si dugo gledao u plafon i pitao se kako neko može mirno zaspati poslije svega.
Nevjerstvo rijetko ostane samo na činu. Ono obično razbije nešto šire: povjerenje, sliku o sebi, osjećaj sigurnosti u vezi, pa nekad i vjeru u to da si dobro procijenio ljude. Zato ljudi i traže smisao u ideji karme. Ne zato što su naivni, nego zato što im treba neka vrsta moralnog reda. Treba im spoznaja da bol nije besmislena i da onaj ko je povrijedio nije jednostavno prošao nekažnjeno.
Postoji i nešto gotovo ljudski primitivno u toj želji. Kad nas neko prevari, naročito ako je to uradio hladno, bez trunke kajanja, dio nas ne traži samo objašnjenje nego i ravnotežu. “Ne može onako proći”, kažeš sebi. “Ne može baš sve ostati bez posljedica.” I tu karma ulazi kao lijep, gotovo utešan koncept. Ne udara odmah, ali čeka. Ne moraš ti ništa, univerzum će.
Zašto ljudi vjeruju da se nevjerstvo vraća
Mislim da ljudi vjeruju u karmu zbog nekoliko stvari, i nijedna od njih nije potpuno glupa. Prva je da mnogi zaista vide obrasce. Čovjek koji je lagao partnera često kasnije bude prevaren. Nekad u istoj vezi, nekad u sljedećoj, nekad na sasvim drugom mjestu u životu. Ljudi to upamte. Ne upamte desetine slučajeva gdje se ništa posebno nije dogodilo, nego baš one gdje se priča lijepo zatvori. I onda od toga naprave pravilo.
Druga stvar je osjećaj pravde. Ne formalne, nego one duboke, unutrašnje. Nije normalno, osjećamo, da neko rasturi drugog bez posljedica i nastavi živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Pa onda tražimo način da vjerujemo da ipak postoji neka vrsta računa. Ako ne odmah, onda kasnije. Ako ne pred našim očima, onda negdje, nekad.
Treća stvar je možda najljudskija od svih: ljudi vole vjerovati da karakter ipak ostavlja trag. Onaj ko stalno vara, laže i izmiče odgovornosti često ne živi mirno, čak i kad spolja izgleda kao da mu je super. Iznutra to može biti haotično. Takvi odnosi obično ne ostavljaju samo žrtvu sa slomljenim povjerenjem, nego i osobu koja vara sa navikom da sve u životu drži na klimavim nogama. A takav osnov se prije ili kasnije zatetura.
Nije, naravno, svaka priča ista. Ima ljudi koji prevare jednom, pa se postide, promijene, suoče se sa sobom i ne ponove to nikad više. Ima i onih koji nikad ne plate cijenu koju bi neko sa strane očekivao. Život nije knjigovodstvo, i koliko god nam to smetalo, nije. Ali to ne znači da posljedica nema. Samo su nekad tihe, spore i dugotrajne.
Jedna moja poznanica je godinama bila u vezi sa muškarcem koji je varao sve redom, a ona je uvijek nalazila opravdanje. “Muškarcima je to normalno”, govorila je sa nekom bolnom lakoćom, kao da ponavlja tuđe riječi koje su joj se odavno zalijepile za jezik. Kad je konačno otišla, rekla mi je nešto što nikad nisam zaboravila: “Nije me najviše slomilo to što je bio s drugim ženama. Slomilo me to što sam se pored njega navikla da sumnjam u sebe.” E, tu se vidi prava cijena takvih priča. Karma nije samo u tome hoće li neko jednog dana biti prevaren. Nekad je karma upravo to što čovjek koji vara ostane bez sposobnosti da bude voljen normalno, mirno i bez manipulacije.
Karma kao utjeha, ali i kao opomena
Meni je karma često više psihološki nego metafizički pojam. Kao način da preživimo nepravdu. Kao unutrašnja rečenica kojom sebi kažemo da bol nije bila uzalud. I iskreno, ne vidim ništa loše u tome ako nekome to pomaže da ustane iz kreveta, opere lice i ne vrati se poruci od osobe koja ga je ponizila.
Ali postoji i druga strana. Nekad ljudi previše čekaju karmu, pa prestanu tražiti vlastitu granicu. Kao da će se svemir pobrinuti umjesto njih, pa oni ne moraju otići, ne moraju reći “dosta”, ne moraju zaštititi sebe. A tu je, čini mi se, prava zamka. Jer čak i ako vjeruješ da se sve vraća, to ne znači da trebaš ostati i gledati kako te neko izdaje po drugi put.
Nevjerstvo ostavlja trag i na onome ko ga počini. Možda ne odmah, možda ne na način koji drugi očekuju, ali ostavlja. Ljudi koji stalno žive u laži teško grade mir. Moraju pamtiti šta su kome rekli, kome su pisali, šta su obećali. Moraju glumiti. I to vremenom jede čovjeka. Ne uvijek spektakularno, ne onako filmski, nego polako, kroz odnose koji postaju sve plići i vjeru u bliskost koja se pretvara u nešto privremeno i površno.
Možda zato ljudi i kažu da se nevjerstvo vrati kao bumerang. Ne zato što vjeruju u bajku, nego zato što vide kako neiskrenost, jednom kad postane navika, počne da jede sve oko sebe pa i onoga ko je nosi.
A opet, ima i onih situacija gdje se čovjek koji je prevaren toliko zakopa u ogorčenost da ne vidi ništa drugo. Tada karma postane samo još jedna riječ za osvetu. A osveta rijetko liječi. Samo drži ranu otvorenom duže nego što treba. U tome sam, vjerujem, i sama naučila nešto teško: nije isto željeti pravdu i željeti da neko propadne. Prvo je ljudsko. Drugo nas često samo zadrži na istom mjestu.
Možda se nevjerstvo vraća kao bumerang, a možda se samo vrati istina o čovjeku koji ga je počinio. Možda karma nije neka velika, mistična sila koja sjedi i zapisuje ko je kome šta uradio, nego posljedica načina na koji živiš, voliš i lažeš. I možda je to dovoljno strašno samo po sebi.
*Ovo je lično razmišljanje, ne psihološki ni partnerski savjet. Ako se suočavaš s nevjerstvom, dubokim gubitkom povjerenja ili te odnosi snažno opterećuju, razgovor sa psihologom ili terapeutom može biti stvarno vrijedan korak.*
