Ne bih tu odmah išla na riječ „pokvarena“, jer mi je to pregruba etiketa, a život rijetko bude tako crno-bijel. Ali ako ste ikad imali osjećaj da vas neka žena polako, gotovo neprimjetno, iscrpljuje, zbunjuje i vuče u svoju malu predstavu u kojoj nikad ne znate na čemu ste — onda znate o kakvoj vrsti odnosa govorim.
Nije to uvijek glasno, nije uvijek drsko, i baš zato zna biti opasno. Neke žene ne ulaze u prostor s galamom, nego s osmijehom. S onim toplim, skoro pa nježnim tonom koji vam prvo ulije povjerenje, a tek kasnije shvatite da ste se emocionalno zapisali na dug koji niste ni tražili. I onda, kad napokon krenete slagati komadiće, sjetite se rečenica koje je govorila. Male rečenice. Naizgled bezazlene. A zapravo dosta otrovne.
Prva takva rečenica je: „Ja ti sve ovo govorim iz najbolje namjere.“ To je omiljeni štit kod ljudi koji žele reći nešto ružno, a da pritom ispadnu razumni, brižni i moralno iznad vas. Čim čujem tu rečenicu, meni se upali mala lampica. Jer rijetko kad je najbolje namjere potrebno toliko naglašavati. Kad je stvarno namjera čista, ona se vidi u tonu, u poštovanju, u mjeri. Ne morate se braniti od nečijeg „dobrog savjeta“ dok vam se istovremeno krv penje u glavu.
Druga rečenica je: „Ti si preosjetljiv/a.“ Ovo je posebno lukavo. Jer nije problem u tome što je ona možda rekla nešto grubo. Problem, navodno, leži u vama. U vašem karakteru. U vašoj reakciji. Tako se vrlo elegantno skida odgovornost s nje i prebacuje na vas. I onda se danima pitate jeste li stvarno pretjerali. Jesam li ja sad lud/a? Jesam li ja to krivo čuo/la? A zapravo ste, vrlo vjerovatno, samo normalno reagirali na nešto što nije bilo normalno.
Treća rečenica zvuči skoro pa prijateljski, ali zna biti teška kao kamen: „Ja ti samo govorim istinu, a ti kako hoćeš.“ Ovo je jedna od onih rečenica koje se izgovaraju s dozom samopouzdanja, kao da je istina na njihovoj strani i kao da su one jedine dovoljno hrabre da vam je kažu. Ali često to nije istina, nego interpretacija. Ponekad i čista podlost upakirana u iskrenost. I tu treba biti oprezan. Ne zato što svi trebamo živjeti u laži, nego zato što ljudi koji za sebe kažu da su brutalno iskreni ponekad samo nemaju kočnicu.
Četvrta rečenica je: „Svi se slažu sa mnom.“ E, ovu posebno ne volim. To je rečenica koja služi da vas izolira. Kao da vam poručuje: nisi samo ti protiv mene, nego si i protiv većine. I sad se još trebaš osjećati glupo zbog toga. Često iza takve izjave nema stvarne većine, nego samo potreba da se vaše mišljenje unaprijed poništi. Ako vam neko stalno govori da ste jedini koji nešto ne razumiju, a pritom nikad ne dopušta normalan razgovor, možda nije problem u vašem razumijevanju. Možda je problem u manipulaciji.
Peta rečenica je ona koja me lično uvijek malo zatrese: „Ne pravi žrtvu od sebe.“ Pogotovo ako ste upravo pokušali objasniti da vas je nešto povrijedilo. To je kao da vam neko zatvori vrata pred nosom baš u trenutku kad ste pokušali izgovoriti nešto iskreno. Ovakva rečenica ne služi razgovoru. Ona služi ušutkivanju. I tu se često vidi karakter. Ne u tome što će neko pogriješiti, nego u tome što ne može podnijeti da čuje da je nekoga povrijedio.
Nekad takve žene nisu zle u onom filmskom, dramatičnom smislu. Nemaju taj pogled iz sapunica. Nemaju ni uvijek loš plan. Ali imaju naviku da u razgovoru stalno pomjeraju teren pod vašim nogama. Da vam oduzimaju sigurnost. Da vas tjeraju da se pravdate za osjećaje, za granice, za vlastitu nelagodu. I to iscrpljuje više nego otvoren sukob, jer otvoren sukob barem znaš da postoji. Ovako se sve zavuče pod kožu.
Ima još jedna stvar koja me uvijek zanima: kako se osjećate nakon razgovora s takvom osobom? Ako nakon pet minuta ostanete zbunjeni, umorni, malo krivi i puno tiši nego što ste bili prije, to nije mali znak. To je vrlo jasan znak. Nije svaka teška osoba pokvarena, naravno. Ljudi su složeni, svi imamo loše dane, i svi nekad kažemo nešto što ne mislimo. Ali ako je obrazac stalno isti, ako vam uvijek podmeće krivnju, umanjuje osjećaje i glumi moralnu prednost, onda nije riječ o nesporazumu.
Možda je najopasnije to što takve rečenice često dolaze lijepo upakovane. Bez vike. Bez psovke. Skoro pa civilizirano. A baš zato kasnije sami sebe uvjeravate da ste pretjerali. Da vam je možda samo smetao ton. Da nije to tako strašno. Ali jest, ako vas redovno ostavlja s osjećajem da ste manje vrijedni, slabiji, gluplji ili stalno dužni objašnjenje.
Zbog toga mislim da nije poenta u tome da svaku oštru ženu proglasimo pokvarenom. Poenta je da naučimo slušati što nam tijelo govori dok je još sve „pristojno“. Taj grč u stomaku. Taj osjećaj da morate paziti svaku riječ. To više nije prijateljstvo, ni bliskost, ni poštovanje. To je prostor u kojem se stalno prilagođavate nečijoj volji, a sebe usput gubite.
I možda je baš to ono što najbrže otkrije kakav je neko čovjek: ne koliko je glasan, nego koliko vam je mirno poslije njega. Ako vas rečenice neke žene redovno ostave s osjećajem da ste se morali braniti od nje, onda to već govori dovoljno. A vi znate najbolje koliko još takvih razgovora želite trpjeti.
