Ako ću biti iskrena, čim sam čula ovu temu, prvo mi je kroz glavu prošlo: kakva je točno ideja da se žena mjeri po tome koliko “košta”? Kao da je čovjek nova torba, pa ćemo gledati šavove, etiketu i koliko je tko spreman platiti. Čudna logika. I pomalo tužna.
Naravno, svi mi imamo svoj ukus, svoje navike i način na koji trošimo novac. Neke žene vole skupe stvari, druge ne mare za marke, treće jednostavno nemaju mogućnost da kupuju što žele. Ali kad netko krene lijepiti etiketu “jeftina” na ženu, obično ne govori toliko o njoj, koliko o vlastitom pogledu na ljude. U toj rečenici ima više predrasude nego istine.
I baš zato me ovaj tip naslova uvijek malo bocne. Jer iza njega često ne stoji briga za karakter, nego neko površno odmjeravanje: koliko pokazuješ, koliko trošiš, kako izgledaš kad uđeš u prostoriju, znaš li nositi “pravi” sat, “pravu” torbu, “pravu” usnu boju. Kao da je sve to dovoljan dokaz nečije vrijednosti. Nije. Nikad nije bilo.
Kad se žena svede na cijenu, a ne na karakter
U praksi, ovakvi “znakovi” najčešće nisu znakovi jeftinoće, nego znakovi nesigurnosti — tuđe, a ponekad i naše vlastite. Netko voli suditi po vanjštini jer mu je tako lakše. Ne mora upoznati osobu, ne mora slušati kako govori, ne mora vidjeti kako se ponaša kad nitko ne gleda. Samo pogleda cipele, račune, manire za stolom i već misli da zna sve.
A stvarnost je puno zamršenija.
Jedna žena može imati skromne stvari jer je tako odrasla, jer joj je važno da ne rasipa novac ili jer trenutno jedva sastavlja kraj s krajem. Druga može voljeti urednost, ali ne i pokazivanje. Treća može kupiti nešto skupo jednom godišnje i nositi to s ponosom, jer joj to znači nešto osobno. Nije problem u tome što žena voli lijepo. Problem nastaje kad joj se vrijednost počne mjeriti samo kroz to koliko je “skupa” u očima drugih.
I iskreno, često mi je neugodno kad vidim koliko se žene međusobno brzo presuđuju. Kao da sve znamo o tuđim životima nakon tri slike i dva komentara. A ne znamo ništa. Ne znamo tko plaća režije, tko se raspada tiho, tko nosi tuđu djecu kroz školu i posao, tko je umoran do kosti, a ipak svaki dan izgleda pristojno i čisto. To je život. Ne savršena reklama.
Što se obično pogrešno proglašava “jeftinim”
Ako baš moramo pričati o tome što ljudi obično stavljaju pod tu etiketu, onda su to stvari koje su zapravo vrlo površne: previše forsiranja marke, glasno dokazivanje statusa, potreba da se stalno ostavi dojam, pa i ponašanje koje djeluje kao kopiranje drugih bez imalo osobnog pečata. Ali ni to nije dokaz karaktera. Samo je ponekad dokaz nesigurnosti ili lošeg ukusa. A i to se mijenja.
Vidjela sam žene koje nose najjednostavniju odjeću, ali imaju takvu smirenost i dostojanstvo da ih je teško zaboraviti. I vidjela sam baš suprotno: savršeno sređene žene, od glave do pete, a iznutra toliko praznine i napetosti da ih ništa od toga ne može uljepšati. Nije odjeća ta koja nosi čovjeka. Čovjek nosi sebe. Ili ne nosi.
Tu je i ona stara zamka da se skromnost automatski tumači kao manjak ambicije, a oprez sa novcem kao “jeftinoća”. Ma nije. Nekome je jednostavno dosadno trošiti na gluposti. Nekome je normalno da jede doma, a ne po restoranima. Nekome je draže imati mir nego lažan sjaj. To nije sramota. To je izbor.
Zašto ovaj pogled više govori o društvu nego o ženama
Mislim da je problem u tome što se žene još uvijek prečesto promatra kroz muški pogled, ili kroz pogled onih koji žele kontrolirati kako žena treba izgledati, govoriti i trošiti. Ako je previše dotjerana, “previše je”. Ako je prejednostavna, “jeftina je”. Ako je sigurna u sebe, “umišljena je”. Ako šuti, “dosadna je”. Kako god okreneš, netko će naći razlog da te stavi u kutiju.
To iscrpljuje. I vodi u to da žene počnu glumiti nešto što nisu. Troše previše da ne bi bile osuđene kao “seljanke”, ili se namjerno prave da im ništa nije stalo, samo da ne ispadnu površne. A meni je to možda i najtužniji dio cijele priče — kad se čovjek, žena ili muškarac, počne uređivati prema tuđem strahu, a ne prema sebi.
Jer istina je, koliko god to nekima smetalo, da vrijednost žene ne leži u cijeni njenog kaputa ni u broju njenih cipela. Leži u tome kako govori kad je nervozna. Kako se ponaša prema konobaru. Kako se smije. Kako podnosi tuđe uspjehe. Kako reagira kad joj život ne ide po planu. Tu se vidi sve što vrijedi vidjeti.
Možda je pravo pitanje sasvim drugo
Umjesto da se pitamo koja je žena “jeftina”, možda je poštenije pitati se zašto nas uopće toliko zanima tko koliko vrijedi na van. Zašto nas nervira tuđa jednostavnost? Zašto neke žene i dalje osjećaju potrebu dokazivati svoju vrijednost kroz stvari koje se mogu kupiti? I zašto se neki ljudi osjećaju pozvano da sud o nečijem karakteru donesu na temelju torbe, kose ili manikira?
Ja iskreno mislim da je tu manje riječi o ženama, a više o našem odnosu prema površnosti. Neki ljudi je obožavaju jer je lakša od istine. A istina je da je čovjek, kad ga oguliš od svega što može kupiti, puno zanimljiviji i puno složeniji nego što bi ovakvi naslovi htjeli priznati.
Možda baš zato ovakve teme uvijek izazovu toliko buke. Jer svi se u nekom trenutku prepoznamo: ili u onome tko sudi, ili u onome tko je bio osuđen. A to nije baš ugodan osjećaj. Nimalo.
I sad se pitam — kad bi se sutra maknule sve etikete, cijene i pokazivanje, koliko bi ljudi ostalo ovako samouvjereno u svoje mišljenje?
