Kad sam prvi put čula ovo pitanje, iskreno, očekivala sam svašta. Da će reći nešto banalno, možda previše šminke, možda nadrkan ton, možda bahatost. Znaš već kako to ide kad ljudi krenu nabrajati šta ih smeta kod drugih, odmah se otvore male liste zamjerki koje su pola istina, pola osobne frustracije. Ali ovaj put odgovor me baš iznenadio, jer nije bio spektakularan, niti posebno glamurozan. Bio je jednostavan. Gotovo dosadan u svojoj jasnoći.
Muškarci koje smo pitali, različitih godina, od onih u kasnim dvadesetima do onih koji su odavno prošli četrdesetu, poprilično su se brzo složili oko jedne stvari: najviše ih odbija kad žena stalno glumi nešto što nije. Ne sviđa im se maska. Ne voli se pretjerano igranje uloga, forsirana hladnoća, lažna nezainteresiranost, a još manje ono kad osjetiš da neko govori jedno, misli drugo, a ponaša se treće. Nije im problem ni šminka, ni stil, ni to što će žena biti glasna ili rezervirana. Problem im je kad osjete da je osoba ispred njih nesigurna do te mjere da se skriva iza predstave.
Nije riječ o savršenstvu, nego o naporu
Jedan muškarac od 34 godine rekao je nešto što mi je ostalo u glavi: “Ne mora ona biti savršena. Samo nemoj da imam osjećaj da moram pogađati ko je stvarno ispod svega toga.” I u tome ima nečeg vrlo ljudskog. Ljudi se ne umaraju od tuđih mana koliko od stalnog napora da kroz nečiju predstavu dođu do istine.
To, naravno, ne znači da žena treba doći bez trunke truda, sasvim opuštena, kao da je tek ustala i došla na sastanak s pola kifle u ruci. Nije stvar u tome. Stvar je u energiji koju nosiš. Ako se previše trudiš da budeš “ženska koja je svima simpatična”, “cool cura koja ništa ne zamjera”, “fatalna i nedostižna”, “dobra samo kad treba”, to se osjeti. I muškarci, koliko god ih nekad optuživali da ne vide ništa dublje, vrlo često to osjete odmah.
Možda zato što ni oni sami ne vole kad ih neko vuče za nos. Možda zato što svi, na ovaj ili onaj način, prepoznamo kad je nešto previše uvježbano.
Lažna sigurnost je često samo dobro prikriven strah
Što je još zanimljivo: mnogi od njih nisu govorili o “teškim karakterima”, kako bi se možda očekivalo, nego baš o neiskrenosti koja se skriva iza samopouzdanja. Ono kad žena djeluje kao da je iznad svega, a zapravo je samo povrijeđena. Ili kad se pravi da joj ništa ne znači, a vidljivo joj znači. Ili kad stalno mijenja ponašanje da bi se prilagodila onome što misli da muškarac želi.
To je, čini mi se, ona vrsta igre koja brzo postane naporna. U početku možda djeluje intrigantno, ali vrlo brzo ljudi požele odmor od takvih odnosa. Jer iskrenost je, koliko god banalno zvučalo, lakša za disanje. Možda i sigurnija.
Jedan stariji muškarac, rekao je to sasvim mirno, bez ikakvog mudrovanja, rekao je da ga najviše odbija “kad osjeti da mora ići kroz šumu sitnih laži da bi došao do obične rečenice”. Ta slika mi je baš sjela. Jer nije problem samo u velikoj laži. Problem je u tom stalnom osjećaju da te neko navodi da čitaš između redova umjesto da ti jednostavno kaže što misli.
Previše drame rijetko ikome prija
Naravno, bilo je i komentara o pretjeranoj drami. Ne u smislu da žene ne smiju imati emocije, daleko od toga. Više u smislu da ih neki muškarci doživljavaju kao odbijajuće kad se svaki razgovor pretvori u mali emotivni tornado. Kad je sve test, kad je sve provjera, kad je svaka poruka analiza, a svaka šutnja katastrofa.
To je zanimljiva stvar, jer mnoge žene to rade upravo iz nesigurnosti. Ne zato što žele biti naporne. Nego zato što se plaše da će ih neko povrijediti, pa onda prvo malo testiraju, malo povlače konce, malo pokazuju pa skrivaju. A onda se čude što druga strana odustane.
Istina je, vjerovatno, negdje neugodno u sredini. Nije problem da ti je stalo. Problem je kad od staloženog odnosa napraviš teren za stalnu napetost.
Šta ih, zapravo, najviše odbija
Kad sam slušala sve te odgovore, ostao mi je dojam da muškarce manje odbija nešto površinsko, a više osjećaj da su uvedeni u odnos koji nije stvaran. Nije im presudno hoće li žena biti glasna ili tiha, našminkana ili prirodna, ambiciozna ili opuštena. Više ih odbija kad osjete da žena ne zna biti svoja bez stalnog prilagođavanja tuđem pogledu.
I to je, možda, ono što se rijetko kaže dovoljno jasno: ljudi se umore od izvedbe. Od toga da stalno gledaju nekoga koji pokušava ispasti poželjan, a ne stvaran. Nema tu velikih filozofija. Nema čarobne formule. Ima samo taj neugodan osjećaj da si s nekim, a ipak nisi s pravom osobom, nego s njenom verzijom za publiku.
Možda je zato odgovor bio gotovo jednoglasan. Jer, duboko u sebi, svi prepoznamo kad neko pred nama ne stoji kao čovjek, nego kao pažljivo složena slika sebe. A slike su lijepe za gledanje. Ali jako slabo griju.
*Tekst je informativnog karaktera i temelji se na općem razmišljanju te iskustvima iz razgovora s muškarcima, ne na stručnom psihološkom ili medicinskom savjetu.*
