Kad sam prije nekoliko godina obrisala aplikaciju s mobitela na jednu cijelu sedmicu, nisam to napravila iz nekog velikog životnog prosvjetljenja. Iskreno, bila sam samo umorna. Od tuđih pričanja, od toga da mi prsti sami krenu prema ekranu čim mi je dosadno, od osjećaja da stalno nešto propuštam. I ono što me iznenadilo nije bila tišina. Nego koliko mi je ta tišina brzo počela prijati.
U toj sedmici sam primijetila jednu stvar koju danas puno jasnije vidim i kod drugih: ljudi koji rijetko objavljuju na društvenim mrežama često nisu “manje zanimljivi”, kako ih se zna površno doživjeti. Naprotiv. Puno njih su jednostavno ljudi koji ne osjećaju potrebu da svaki trenutak prevode u sadržaj. Iza toga se zna kriti više različitih osobina nego što na prvu mislimo.
Ne traže potvrdu na svakom koraku
Jedna od prvih stvari koja mi pada na pamet jest da takvi ljudi često imaju zdraviji odnos prema tuđem mišljenju. Ne znači to da im nije stalo do drugih. Naravno da jest. Svi mi želimo da nas netko vidi i razumije. Ali kod njih kao da postoji neka unutarnja granica. Ne mjere vrijednost svog dana po broju lajkova, niti im svaki izlazak, ručak ili putovanje automatski postaje nešto što treba biti zabilježeno za publiku.
To mi je uvijek djelovalo pomalo oslobađajuće. Kao da žive malo više za sebe, a malo manje za taj nevidljivi pogled sa strane. I ne, to nije uvijek znak hladnoće ili zatvorenosti. Ponekad je baš suprotno — znak da su dovoljno sigurni u sebe da im ne treba stalna vanjska potvrda.
Privatnost im je prirodna, ne nametnuta
Poznajem ljude koji su sjajni, duhoviti, topli, prisutni, a na društvenim mrežama gotovo nepostojeći. Nisu to ljudi koji skrivaju život, nego ga jednostavno ne iznose pred svima. Njima je privatnost nešto sveto. Neke stvari žele ostaviti samo za sebe, za najbliže, za kuhinjski stol, za kasni razgovor uz kafu, za one trenutke kad nema potrebe da iko išta komentira.
I u tome ima dosta mira. Danas se lako izgubi osjećaj da sve mora biti dijeljeno da bi bilo stvarno. A nije tako. Neke najvažnije stvari u životu nisu nikad bile javne. Nekad su baš one najvrednije jer ih nitko drugi ne gleda dok se događaju.
Često su promišljeniji nego što djeluju
Ljudi koji rijetko objavljuju znaju često prije promisliti nego reagirati. Ne šalju poruku čim im nešto padne na pamet, ne kače sliku samo zato što je lijepa, ne komentiraju sve redom. Imaju neku vrstu unutarnje kočnice. Ne onu tešku, koja sputava i guši, nego onu korisnu — onu koja pita: treba li ovo uopće van?
Takvi ljudi ponekad djeluju tihi, ali to nije isto što i prazni. Dapače. Puno njih pažljivo sluša, primjećuje detalje, pamti sitnice koje drugi preskoče. Dok netko objavljuje treći story tog dana, oni su možda u glavi već obradili cijeli razgovor koji ste vodili prije sat vremena. I to zna biti vrijedna osobina. Pogotovo u odnosima.
Ne moraju dokazivati da su dobro
Ovo je možda najzanimljivije. Ljudi koji rijetko objavljuju često imaju prirodniji odnos prema vlastitim usponima i padovima. Ne moraju svaki lijep trenutak pretvoriti u dokaz da im je život savršen, niti svaki loš trenutak skrivati iza filtera. Nekima je jednostavno naporno stalno glumiti verziju sebe koja izgleda uredno izvana.
A mislim da tu ima i dosta samopoštovanja. Jer kad čovjek zna da je nešto stvarno vrijedno, ne mora to stalno pokazivati. Ne mora ni sebe uvjeravati da živi punim plućima samo zato što je objavio doručak, pogled s mora ili nasmijano lice u ogledalu. Život se ne puni objavama. To sam naučila tek kad sam malo odmaknula od tog ritma.
Znaju biti osjetljiviji na preopterećenje
Nisu svi ljudi koji rijetko objavljuju introverti, ali mnogi ipak jesu barem djelomično osjetljiviji na buku, usporedbe i stalni pritisak da budu “prisutni”. Društvene mreže mogu biti iscrpljujuće. Puno više nego što ljudi priznaju. Uđeš samo “na minutu”, a izađeš s osjećajem da su svi negdje, rade nešto bolje, izgledaju bolje i žive pametnije.
Onaj tko to osjeti jače često se povuče. Ne zato što je slab, nego zato što mu živčani sustav jednostavno kaže: dosta mi je. I iskreno, ne mislim da je to mana. Nekad je baš to znak da čovjek zna gdje mu je granica. A granice su, koliko god ih zanemarivali, često jedina stvar koja nas spašava od unutarnjeg rasula.
Ne vole performans, nego stvarnost
Ima i ona grupa ljudi koja jednostavno ne voli glumiti. Ne uživa u tome da se pravi kadar, traži dobar kut, briše i ponavlja sliku pet puta. Više vole trenutak nego zapis trenutka. Više vole biti u restoranu s ljudima koje vole nego razmišljati kako će tanjur izgledati na ekranu.
Takvi ljudi obično imaju neku sirovu iskrenost u sebi. Nezgodnu ponekad, jer nisu uvijek ugodni, ali stvarnu. Ako ih pitate nešto, reći će vam kako misle. Ako im nešto ne paše, vidjet će se. Ako vole, vole bez velikih najava. U svijetu koji je naviknuo na predstavu, to zna djelovati gotovo staromodno. Meni osobno — vrlo dragocjeno.
Ipak, ne bih idealizirala sve koji se rijetko pojavljuju online. Neki su samo umorni, neki povučeni iz nesigurnosti, neki imaju loše iskustvo s izlaganjem, a neki jednostavno ne vole mobitel. Ljudi nisu jednostavni. Nikad nisu. I baš zato je opasno iz jedne navike izvlačiti veliku psihološku istinu o nečijem karakteru.
Ali ako moram govoriti iz onoga što sam vidjela i čula, često se iza tih rijetkih objava krije mirnija potreba za privatnošću, manje potrebe za potvrdom, više promišljenosti i neka tiha otpornost na buku koju mnogi od nas više ni ne primjećuju. Možda zato takvi ljudi ponekad djeluju kao da stoje malo po strani od svega. A možda samo žive sporije i svojom mjerom.
*Ovaj tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom, ako vas odnos prema društvenim mrežama ozbiljno opterećuje ili vam izaziva tjeskobu.*
