Nekad sam mislila da je ljubav stvar truda. Da treba biti dovoljno strpljiva, dovoljno zanimljiva, dovoljno lijepa, dovoljno dostupna. Ako on kasni s odgovorom, ti pošalješ još jednu poruku. Ako je hladan, ti budeš toplija. Ako se povuče, ti se još malo približiš. Kao da će se sve riješiti ako samo daš još malo sebe.
A onda sam, negdje oko tridesete, shvatila nešto neugodno: što više trčiš za nekim tko nije siguran u tebe, to se ti sama u svojim očima smanjuješ. I ne mislim na onu dramatičnu verziju priče, nego na sitne stvari. Na to da provjeravaš telefon svakih pet minuta. Na to da analiziraš svaku njegovu rečenicu. Na to da ti dan ovisi o tome hoće li se javiti ili neće. To nije ljubav. To je nervoza. I umor, onaj tihi, ženski umor koji se ne vidi odmah.
Žena koja ne trči za muškarcem obično nije hladna. Nije ni nedostupna glumica koja se pravi važna. Ona samo zna nekoliko stvari koje joj više ne dopuštaju da se rasipa na pogrešne ljude.
Zna da njezina vrijednost ne ovisi o njegovoj pažnji
Ovo je, po meni, prva i najvažnija stvar. Žena koja zna svoju vrijednost ne doživljava pažnju muškarca kao potvrdu da vrijedi. Lijepo je kad te netko gleda kao da si mu uljepšala dan. Lijepo je kad te nazove bez posebnog razloga. Ali ako toga nema, ona se ne raspada.
Zvuči jednostavno, ali nije. Jer mnoge od nas su odrastale s idejom da trebaš biti odabrana da bi bila dovoljna. Da si privlačna ako te netko želi. Da si posebna ako te netko traži. A istina je dosta manje romantična, ali puno zdravija: vrijedna si i kad te nitko ne juri.
Ne miješa topli interes i polovičnu dostupnost
Postoji velika razlika između muškarca koji je stvarno zaokupljen poslom, obavezama ili jednostavno nije čovjek od poruka, i onoga koji ti daje mrvice pa te drži dovoljno blizu da ne odeš. To je ona vrsta odnosa koja ženu stalno drži na ivici. Danas je tu, sutra nije. Jedan dan planira nešto ozbiljno, drugi dan se ponaša kao da ste skoro pa poznanici.
Žena koja zna ovih šest stvari ne tumači svaku polovičnost kao potencijal. Ne kaže sebi: “Možda je samo spor.” Možda i jest. Ali ako se mjesecima osjećaš kao opcija, onda si vjerovatno opcija. Teško je to priznati sebi, znam. Ali oslobađajuće je.
Ne ulazi u igru dokazivanja
Nekad smo učene da se ljubav osvaja. Da moraš biti pametna, strpljiva, duhovita, nježna, pomalo misteriozna, ali ne previše. Kao da je veza natjecanje u kojem pobjeđuje ona koja izdrži najviše poniženja bez da trepne.
Ali žena koja ne trči ne pokušava dokazati da je “dovoljno dobra” za nekog muškarca. Ako moraš stalno glumiti verziju sebe koja mu odgovara, već si umorna prije nego što je išta i počelo. I to mi je jedna od onih bolnih, ali korisnih lekcija.
Jer muškarac koji je zainteresiran neće tražiti da se stalno smanjuješ. Neće testirati tvoju samopoštovanje. Neće te držati na čekanju samo da vidi koliko ćeš daleko ići. Čovjek koji te želi zna to pokazati. Ne savršeno, ne filmski, ali dovoljno jasno.
Zna stati kad osjeti da gubi sebe
Ovo je možda najzrelija stvar. Ne ostaje po svaku cijenu. Ne zato što je ponosna, nego zato što zna koliko košta ostajanje u odnosu u kojem stalno juriš.
Sjećam se jedne prijateljice iz Sarajeva, imala je 34 godine i bila je toliko zaljubljena da je svakih nekoliko dana mijenjala planove zbog njega. Jednom je otkazala rođendan sestri jer je on “možda slobodan”. “Možda” je ključna riječ u takvim pričama. Nije to ljubav, to je život na rezervi.
Kad je konačno stala, rekla mi je: “Ne znam više ni sviđa li mi se on ili mi se sviđa ideja da me napokon izabere.” I to je tačno srce problema. Ponekad ne jurimo čovjeka, nego osjećaj vrijednosti koji bismo dobile kad bi nas on konačno pogledao kako treba.
Ne boji se tišine
Žena koja zna svoje stvari ne paničari kad ne dobije odgovor odmah. Ne gradi čitav roman iz jedne tihe večeri. Ne zove pet puta jer nije odgovorio dva sata. Umije biti mirna sa sobom.
To ne znači da ne može osjetiti nesigurnost. Naravno da može. Svi mi možemo. Ali razlika je u tome što ona ne pravi dramu da bi smirila vlastitu tjeskobu. Ne juri za njim samo zato što joj je nelagodno u tišini. Zna da tišina sama po sebi nije prijetnja. Ponekad je samo odgovor.
I moram priznati, meni je ovo dugo bilo najteže. Tišina me znala pojesti. U glavi bi odmah krenule teorije, scenariji, sitne uvrede. Danas mi je lakše prepoznati taj osjećaj i ne reagirati odmah. Nekad uspijem, nekad ne. Nismo valjda ni trebale biti savršene.
Zna da se prava bliskost ne mora goniti
Ovo je, možda, najljepša stvar u cijeloj priči. Kad je netko stvarno zainteresiran, stvari ne izgledaju kao lov. Ne moraš ga stalno vući za rukav. Ne moraš mu objašnjavati osnovne stvari. Ne moraš ga nagovarati da bude prisutan.
Muškarac koji trči za ženom ne trči zato što ga ona stalno povlači. Trči zato što ga ona na neki miran, stabilan način privlači. Nema tu cirkusa. Ima dostojanstva. Ima osjećaja da si žena koja zna živjeti svoj život i bez njega, ali joj je lijepo s njim, ako on to zna cijeniti.
I tu je cijela stvar, zapravo. Žena koja zna ovih nekoliko stvari ne glumi nedodirljivost. Ona samo ne želi odnos u kojem je uvijek ona ta koja kuca na vrata.
Možda je to i najbliže onome što zovemo samopoštovanje. Ne hladnoća, ne igra, ne neki trik. Samo unutarnji osjećaj da ne moraš po nekoga trčati da bi bio s tobom. Ako te želi, naći će način. Ako ne želi, ti možeš još dugo trčati i nećeš ga pretvoriti u nekog drugog.
I eto, možda je najveća razlika između žene koja juri i žene za kojom se juri baš u tome što prva stalno pita: “Jesam li mu dovoljno?”, a druga u jednom trenutku mirno pita: “Je li ovo meni dovoljno?”
*Ovo je osobno razmišljanje i nije zamjena za stručni savjet ako ste u odnosu koji vas iscrpljuje ili zbunjuje. Ako primjećujete da vas veza stalno ponižava, plaši ili drži u stalnoj napetosti, razgovor s psihologom može pomoći da jasnije vidite što vam se događa.*
