Kad sam prvi put primijetila da me netko “ne može izbaciti iz glave”, nisam to shvatila romantično. Iskreno, više mi je zvučalo pomalo naporno nego filmski. Bila sam u tridesetima, već dovoljno puta razočarana da znam da intenzitet nije isto što i dubina, ali opet… ima nešto čudno u tome kad vam se jedna osoba vraća u misli bez poziva, usred dana, dok perete suđe ili čekate tramvaj.
I onda počnete pratiti sitnice. Ne zato što želite glumiti detektiva, nego zato što vam je žena u vama već odavno shvatila da tijelo i ponašanje često kažu više od lijepih rečenica.
Ako vas muškarac ne može izbaciti iz glave, to se najčešće ne vidi u velikim govorima. Ne mora vam on slati pjesme u ponoć ni pisati kako ste posebni svaki drugi dan. Puno češće će ga izdati male, pomalo nespretne stvari. Tražit će povod da vam se javi. Nekad glupo, nekad banalno. “Sjetio sam se onog filma.” “Kako je prošao sastanak?” “Jesam li ti rekao za onu kafanu?” Kao da mu je svejedno, a nije mu svejedno ni najmanje.
Ono što ljudi često propuštaju jest ton. Ne poruka sama po sebi, nego način na koji dolazi. Ako se javlja bez nekog pravog razloga, ali stalno pronalazi izgovor da vam bude prisutan u danu, to obično znači da mu niste tek usputna priča. Možda se i sam bori s tim koliko misli na vas, pa zato pokušava ostati “normalan”. A normalnost, kad je čovjek zaljubljen, zna izgledati vrlo smiješno.
Druga stvar je pamćenje detalja. Ne pričam o tome da zapamti vaš rođendan, to danas zna i aplikacija na mobitelu. Pričam o onim sitnicama koje se ne pamte ako vas netko ne sluša stvarno. Koju kavu pijete. Da ste jednom rekli da vas nervira kiša kad pada navečer. Da ste spomenuli ime psa od svoje sestre. Kad muškarac drži takve detalje u glavi, to najčešće znači da ste mu ostali negdje unutra, dublje nego što bi možda priznao.
I dalje, naravno, ne treba trčati pred rudu. Meni je život pokazao da se ljudi mogu i samo igrati pažnjom. Postoje i oni koji vole osjećaj da su važni, pa vas drže na tankoj niti samo da ne nestanete sasvim. Ali tu se vidi razlika. Onaj koji vas stvarno ne može izbaciti iz glave neće biti hladan i toplo-hladno bez ikakvog ritma. Imaće tu neku nervozu u kontaktu. Kao da stalno nešto želi reći, pa ipak stane na pola rečenice.
Poznato vam je to? Piše vam, pa nestane. Pa se vrati. Pa kaže da je zauzet, a onda kroz dvije minute pošalje još jednu poruku, kao da mu je prva bila premalo. Nekad će biti i pomalo nespretan u vašem društvu. Ljudi misle da zaljubljenost uvijek izgleda samouvjereno, ali često je suprotno. Muškarac koji vas zaista nosi u glavi zna djelovati malo rastreseno, možda čak i nervozno. Gleda vas predugo, pa skrene pogled. Želi biti duhovit, ali mu šale ne izlaze baš najbolje. Smije se glasnije nego inače. To su sitne pukotine kroz koje se vidi da mu nije svejedno.
Još jedan znak koji sam naučila prepoznavati je usporedba s drugima. Ne mora vam to nikad izgovoriti direktno, ali po njegovom ponašanju osjetite da ne gleda druge žene istim očima kao vas. Ne znači da je slijep za svijet oko sebe, naravno da nije. Ali kad ste nekom u glavi, ljudi oko njega često postanu pozadina. I to se vidi u načinu na koji vas sluša, kako vam daje pažnju, kako mu se lice promijeni kad vas ugleda.
Tu je i onaj gotovo djetinji poriv da zna jeste li dobro. Ne iz pristojnosti, nego iz potrebe. Ako mu se dan nije završio dok nije čuo vaš glas, ako mu je lakše kad zna da ste dobro, onda ga niste samo zainteresirali. Zauzeli ste mu prostor. I to nekad zna biti lijepo, a nekad i zamorno, jer osoba koja vam je stalno u mislima može jednako tako postati i nemir u prsima.
Nekad će pokušati ispasti ravnodušan. To je posebna kategorija. Muškarac kojemu ste stalno u glavi često će se praviti opušteniji nego što jest. Kao, ma ništa posebno. A onda će vas tražiti pogledom čim uđete u prostoriju. Ili će zapamtiti naizgled nebitnu stvar iz vašeg razgovora prije tri sedmice. Ili će vas pitati pitanje koje nema smisla osim ako ga je dugo vrtio po glavi. Ravnodušnost je nekad samo maska za vrlo glasne misli.
Ali evo što je meni možda najvažnije: nije dovoljno da vas netko ne može izbaciti iz glave. Pitanje je i šta radi s tim. Neki muškarci će to pretvoriti u nešto lijepo, stabilno, iskreno. Drugi će ostati zarobljeni samo u gledanju, slanju poruka i povremenom vraćanju, bez ikakve hrabrosti da naprave korak dalje. I tu se često slomi ono što žene najviše boli — ne manjak osjećaja, nego manjak djelovanja.
Zato ja danas malo drugačije gledam na takve znakove. Nisu mi više dovoljno samo poruke, pogledi i “slučajna” javljanja. Hoće li stajati iza onoga što osjeća? Hoće li biti jasan kad dođe vrijeme za jasnoću? Jer može netko misliti na vas dan i noć, a da vas i dalje drži na mjestu gdje ste napola prisutni, napola čekate. A čekanje zna biti najskuplja stvar od svih.
Možda je baš u tome caka. Nije toliko važno da vas neko nosi u glavi, koliko da li vas zna nositi i u stvarnom životu. Jer misli su lagane. Ponašanje je ono što pokaže istinu.
Ako prolazite kroz nešto slično, pokušajte manje gledati što vam piše, a više kako se ponaša kad nema potrebe da glumi. Tu se najbrže vidi sve. I nekako, baš tamo, između jedne poruke i jedne šutnje, obično stoji odgovor koji ste već naslućivali.
*Ovaj tekst je informativnog i iskustvenog karaktera i ne zamjenjuje razgovor sa psihologom ili drugom stručnom osobom ako vas odnosi emotivno iscrpljuju ili zbunjuju.*
