Nisam baš sigurna kad sam prvi put primijetila tu malu, gotovo smiješnu podjelu među ljudima: oni koji piju kafu s pola kile šećera i oni koji naruče crnu, bez ičega, kao da im je to sasvim normalno. I onda sam, nekako usput, počela primjećivati još nešto. Ljudi koji piju crnu kafu bez šećera često imaju jednu osobinu koja se ne vidi odmah, ali je osjetiš čim malo duže razgovaraš s njima — ne vole uljepšavati stvari.
Ne govorim ovdje o tome da su hladni ili grubi. Nipošto. Više mi djeluju kao ljudi koji su se ionako nagledali svega i svačega pa im više ne treba dodatna dekoracija. Kafa je kafa. Život je život. Ako je nešto gorko, onda je gorko. Ne mora se maskirati.
Možda zvuči banalno, ali ta sitnica oko kafe zna otkriti dosta. Sjetim se jednog kolege iz kancelarije u Sarajevu, čovjeka od nekih četrdeset i nešto, uvijek uredan, uvijek miran, nikad ne govori previše. Dok su drugi ubacivali dvije kašike šećera i mlijeko, on bi uzeo espreso i samo odmahnuo rukom kad ga je neko pitao zar mu nije previše gorko. “Navikneš se”, rekao bi. A onda, kad bi krenuo pričati o poslu, bio je potpuno isti: direktan, bez uvijanja, bez onog zamornog “ma znaš kako je…” nego tačno u srž. S njim si uvijek znao na čemu si. I to je, iskreno, rijetka stvar.
Mislim da ljudi koji piju crnu kafu bez šećera često imaju neku vrstu unutrašnje discipline. Ne onu vojničku, krutu, nego tišu. Kao da nisu skloni tražiti brzo olakšanje samo zato što im je trenutak malo neugodan. Mogu podnijeti gorčinu. Mogu sjediti s njom. Mogu i čekati da prođe. To je danas, čini mi se, skoro postala supermoć.
Jer kad malo bolje pogledaš, većina nas stalno pokušava nešto ublažiti. Emocije, razgovore, istine, umor, neizvjesnost. Sve bi da bude mekše, lakše, podnošljivije. I razumijem to, stvarno razumijem. I sama sam nekad bila ta osoba koja u sve dodaje malo šećera, malo opravdanja, malo “ma nije strašno”. Ali ljudi koji piju crnu kafu kao da imaju manju potrebu da se lažu. Ne traže da stvar bude slađa nego što jeste.
Naravno, ne treba od jedne navike praviti psihološki horoskop. Nisu svi isti, daleko od toga. Neko pije crnu kafu jer jednostavno voli ukus. Neko je pije jer mu šećer smeta. Neko zato što mu je tako ostalo od studentskih dana, od noćnih smjena, od vojske, od nekog života u kojem nije bilo vremena za rituale. Ali opet, kad ih posmatraš kroz duži period, primijetiš obrazac: često su to ljudi koji cijene jasnoću.
Jasne rečenice, jasne namjere, jasni odnosi. Nema mnogo mrcvarenja oko nečega što je već očigledno. Ako te vole, znaš. Ako ne mogu, kažu. Ako je neki dogovor glup, reći će da je glup, umjesto da ga upakuju u tri pristojne rečenice. I meni je to uvijek bilo osvježavajuće, čak i kad nije bilo sasvim ugodno.
Postoji i još jedna stvar koja mi se čini važna. Ljudi koji piju crnu kafu bez šećera često imaju dozu samopouzdanja koja nije glasna. Ne ulaze u prostoriju kao da žele da ih svi primijete. Ne objašnjavaju se previše. Ne traže stalno potvrdu. To ne znači da nemaju nesigurnosti — svi ih imamo, samo su kod nekih bolje zapakirane — nego da ih ne nude drugima na tanjiru svaki put kad sjednu na kafu.
Možda baš zato takvi ljudi znaju biti odlični sagovornici. S njima nema glume. Nema onog napornog usklađivanja lica i rečenica. Kad se nasmiju, djeluje iskreno. Kad kažu da im je nešto teško, vjeruješ im. Kad šute, ni to nije neprijatno. Ta šutnja ima težinu, ali ne i hladnoću.
Sjećam se i svoje tetke iz Mostara, uvijek je pila crnu kafu, bez ičega. Govorila je da joj šećer “zamuti misao”. Kao dijete sam mislila da to znači da je posebna, pomalo stroga, možda čak i tvrdoglava. Danas mislim da je samo bila žena koja nije imala strpljenja za suvišne slojeve. Znala je odmah reći šta misli, iako to nije uvijek bilo lako slušati. Ali s njom si barem znao istinu. A istina, ma koliko kratka bila, često je lakša od slatke magle.
Možda je to ta osobina po kojoj se izdvajaju — ne bježe od stvarnosti. Ne moraju sve omekšati da bi mogli progutati. Ne moraju stavljati šećer na ono što već ima svoj okus. I kad to prepoznaš kod nekoga, nekako ti postane jasno zašto mu vjeruješ brže nego drugima.
Ne kažem da su bolji ljudi. To bi bilo previše jednostavno, a život rijetko jeste takav. Samo mislim da su često ljudi koji su se naučili nositi s gorčinom bez velike drame. A to, u vremenu u kojem svi nešto glume, stvarno nije mala stvar.
Možda sam zato i sama sve bliže crnoj kafi. Ne zbog kafe, nego zbog osjećaja da ne moram sve zasladiti da bi bilo podnošljivo. A vi, jeste li ikad primijetili kakvi su ljudi koji je piju bez šećera?
*Ovaj tekst je opće razmišljanje i ne predstavlja zdravstveni ili psihološki savjet. Ako imate pitanje vezano za prehranu, navike ili zdravlje, obratite se liječniku ili drugom stručnjaku.*
